Magla

by Deniver Vukelić Korvin



U magli je sve nekako isto. Tek nezemaljska svjetla trepere lebdeći na pristojnoj udaljenosti od zemlje na otprilike poznatim mjestima gdje se nalaze objekti poznati po pamćenju u normalnim okolnostima. No jesu li to isti objekti? Je li ista ona pitoma zgrada pored koje prođeš nekoliko puta dnevno, tjedno ili mjesečno, ova sivo-crna neman, ova utvara s dva-tri svjetleća oka što emitiraju svoju demonsku svjetlost ravno u tebe, žmirkajući dok hodaš gustom maglom prekrivenim krajolikom.

U magli je sve nekako tužno… Nema eksplozije boja, sunca što prelazi poput egipatskog boga svojim profinjenim dugim prstima preko tamnozelenog lišća i gordog drveća i rascvalog stakla novog doba i ispucalog betona; što miluje lice putnika namjernika, tek prolaznika – nema one zvijezde na vrhuncu svog eonskog postojanja. Ne, nigdje nema sunca.

Nema niti one sumračne svjetlosti, kad se podvajaju nebo i zemlja, noć i dan bivaju bratom i sestrom, kao blizanci; dopola slični, a opet različiti, nekom čudnovatom dvojnom paradoksalnošću. Nema ni tog sumraka, tanke crte između mraka i svjetla koje bajkovitom igrom zavodi vid gledača i nagoni ga na zablude pustinjskog žednika.

Samo magla. Njen pravi lik uzdignut u svome sivom, uzibalom plaštu moći što rijeci ispija razum bajanjem stepske čarobnice i tok joj se više ne čuje ni iz blizine, kad već znaš da bi trebala biti tu, velika i brza, silna poput arterije nekog diva. Jedini zvuk je tek korak vlastitih nogu – u travi, u pijesku, po šljunku. A um se poigrava… Svaki zvuk je dvostruk. Vlastiti dah postaje tuđi, tik za vratom, sapi pomahnitalog ubojice s velikim nožem, crvenim očima i osmijehom psihopata. Ne… Ili Crnom Sjenkom koja ti zna ime, a ti joj imena ne znaš i u vlasti ćeš joj biti; osuđen na vječnost, poput onog Holandeza, lutati s njom dovijeka i gledati svijet živih samo kroz maglu, bez mogućnosti prelaska granice. Ikada…. Više…

Strah.

Sa strahom kao da sve počinje, kao da iz njega sve izvire, izranjaju zidovi nebu pod oblake, niču crte i granice, taj prvotni osjećaj gubitka cjelovitog Sebe, odvojenost od prirode sviju stvari, kada počinješ dijeliti očitovanje na Ja i na Ti, na Mi, na Vi ovdje i Oni tamo prijeko… pa onda upadneš u beskrajnu djeljivost kreacije, izobličuješ se u razne oblike, mijenjaš oblike kao u dvorani iskrivljenih ogledala. Razbijaš ih redom. Krvariš ruke. Okrećeš dlanove prema gore. Kao žrtvu. I ostaješ sam. Strah ti je posljednji suputnik. Onaj beskrajno odani.

Svakakve misli nagone te kroz prostor dok tek po sjećanju nazireš stvarnost u daljini i znaš da krivi korak može promijeniti Put i osjećaš se slabim sve dok se ne smiriš jer meta si bogovima i prevrtljivoj sudbini.

Dođeš do mosta. Na njemu – nikog. Pod njim – pobješnjela rijeka.
Oko tebe – beskrajna praznina sivila. I onda iz nje, iz te maglene kaskade, lik žene – ni stare ni mlade, ni lijepe ni ružne. I polako, gledajući te blagim očima odmjeri tvoj lik. Strah ti jače zakuca u grudima. A onda se smiri. Blagost emanira iz nje poput prapočela, ispreda ti priču o tvome sada, o tvome strahu, o ovoj noći…… I ti znaš da stvari više neće biti istim kakve su bile. Znaš to jedno ime što lebdi u magli oko nje – Mokoš. Nudi ti pramen vune. Kao zalog da se sjetiš jednom tko si. Da nađeš put, ako se poželiš vratiti.

No tko se usuđuje makar misliti o povratku…I ti opet ostaješ sam.
Strah ponovno zapinje u grlo. Jesi li lud? Je li ovo stvarno ili san? Privid? Možda već smrt i zidovi Hada? Pitanja se množe u geometrijskom nizu u tim grčevitim, sitnim isječcima vremena koji ti protiču kao vječnost, dok u magli stojiš nasred mosta koji ne vodi nikuda. A oko tebe ništa.

S leđa dodir. Prsti nježno miluju kosu. Zatvaraš oči. Glas majke. Čuješ šapat:

– Ja sam Džizdilelija, čuvarica djetinjstva. Sjećaš li se života u kome se još nisi bojao? Dok je svijet bio veliko igralište, a smrt samo neznan pojam starih ljudi koji vonjaju na strah i bolest? Sjećaš li se? I sunca i kocaka i velikih mitova i još većih planova? Sjećaš li se ljubavi? I sreće, sjećaš li se? – okreneš se, a tamo lice tvoje majke u prikazi od zlata u svijetu bez boja. I ne bude te strah. Kao pod krilom anđela čuvara.

San ti dolazi na oči. Ali glas nježno nastavlja:
– Idem. To je samo jučer. To je bilo. Tvoja topla sjećanja na sigurnost i na dom. Što će biti, biraš sam. Ili bira sudbina. Uvijek postoje izbori, čovjeku nepoznati, sve dok ne odabere jednog od njih – govori dok se rasplinjuje. Ostaju osmijeh i toplina u grlu, a onda opet strah. Sveprisutni strah. Od magle, od nepoznatog.

To sivilo počinje kovitlati u oluji. Postaje golema siva rupa u kojoj se gubi svako ja, svaka misao. Ostaje samo krik. No i on kao da je već odavno izgubljen, kao da nije tvoj, kao da su ga mnogi prije tebe ispustili u prostor, odjeljuje prostor na gore i na dolje… A između – golema samoća. Crno.

Odjednom crno. U fazama. Malo tu, malo tamo, malo u meni… i ispred mene. Crni, kožni kaput, svilom opleten. I crna, duga kosa. I dugi, dugi crni nokti na porculanskim rukama. Lice lutke, lice boginje, lice smrti. Najljepše od sviju lica. Crne oči, crne usne. Ledena put stepske mećave. Osmijeh i sjajni dugi zubi, blještavi zubi. Pomislih: vampiri ne postoje, ili…?

– Dječače – reče – Previše čitaš romane. Moje ime je Morana. Ja sam tvoja budućnost. Ja sam tvoja ljubav. Ja sam tvoje svjetlo i tvoje odsustvo straha. Tvoje Sve. Tvoj Put. Pruži mi ruku i budi onaj koji jesi. Budi moć. Budi zauvijek.

A onda se smiriš. Zaljubiš. I prepustiš. Shvatiš. I prepustiš magli. Shvatiš da o stanju uma ovisi jesi li onaj koji lovi ili tek plijen koji preživljava samo po varljivoj sreći. Da te ništa ne može zauzdati ni obuzdati. Sjetiš se praiskonskog sebe. Zadržiš dah. Pod prstima osjetiš pucketanje snage. Preuzmeš kretnje od mačke. Neke velike. Neke crne. Neke opasne. Razlije ti se škrti smiješak licem i osjetiš radost. Kao da si iznova rođen. Kao da si trenutak prije bio ličinka koju je svaka prirodna pod bogom nedaća mogla slomiti, uništiti i otpuhnuti u prah prahu, pepeo pepelu; a sad si raširio svoja jaka, kožna, opnasta krila i izjurio kroz ovaj svestalno sivi obris, ne poput nejaka leptira, nego moćna zmaja s umom vuka i pokretima velike mačke. Spoj oblika u jednome, šamanski vrhunac nagualske svijesti. Jedno. Evolucija. Ono što je bilo potrebno – dogodilo se.

I magla više nije strana. Ona postaje topla postelja u kojoj se kriješ, kojom se štitiš i omataš, iz koje se budiš, izlaziš i kojoj se želiš vratiti. I taj hladni zimski zrak, samo je povjetarac koji ti opliće raspuštenu kosu. Civilizacija gubi svoj smisao. Ti govoriš jezikom prirode. Jezikom iskona. I njemu se vraćaš. U primarno jaje stvaranja. I više ne želiš van. Zvonko se smiješ blijedom sjećanju na strah koji si osjećao nekoć, sad već u neko davno doba, dok si bio malen i običan, i bojao se magle, svoje sestre, svoje majke, svoje ljubavnice. Odlaziš dublje, postaješ Ona, postaješ Crna Sjenka koje si se bojao s početka. I samo ti znaš svoje Ime i nitko drugi osim tebe i Boga, ili žene koja je Bog ili Boga koji je žena, ona koja daje i prima, oduzima jednako rukom lijepom poput noći. I nitko drugi ne vlada više tobom i tako je lijepo biti ti. Most se urušava. Oluja podiže. Tvoje magleno biće od tame i vode ra sipa se uz grleni smijeh dok grleći skute svoje jedine ljubavi rasteš kao planina. Podižete se od tla i širite na sve strane svijeta. Ti više nisi sam. Ti više nemaš straha. Ti si iskon. Tvoje ime je…



Deniver Vukelić Korvin (1980.) završava studij kroatistike i povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju i prozu. Objavljivao je u časopisima "Tragovi", "Balkan Express", "RE", "Ka/OS", "Grifon" i drugima. Urednik je časopisa "Grifon", jedinog hrvatskog časopisa za srednjovjekovnu kulturu, oživljenu povijest i fantasy. Živi i radi u Zagrebu kao lektor.




Runaway prince by ~amorfia on deviantART


nedjelja , 12.10.2008. u 07:00






<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2008 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Travanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (6)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (11)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

hermetičari... ne, sfermentičari trebalo bi nas se zvati.

(s)fermentacija (vrenje) je skup biokemijskih reakcija koje dovode do pucanja složenih organskih molekula (žanra) u jednostavnije (s)tvari. sfermentaciju kataliziraju (f)enzimi, a to smo mi: katalizatori procesa.

O autoru



Sfermentiraj uredniku

sfermentacija@gmail.com

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Free counter and web stats

Autori

Bookmarkerica
*Apokalipsa jučer

Tatjana Jambrišak
*Dvadeset i osam milijuna sunaca

Aramis Zidić
*Sunčev vjetar

Gabrijel Barišić
*log in - far out

Dario Rukavina
*Žena koja je šaputala s gušterima
*Moj prijatelj pas
*Djevojka drevne tmine

Vlatka Jurić
*Priča o punom i praznom

Rudolf Lokas
*Sjemenke drugih dana
*Zmaj

Nataša Skazlić
*Silent Spark

Dorta Jagić
*Pakao

Damir Janković
*Ptica Zhi You Sheng

Deniver Vukelić Korvin
*Magla

Wall
*Pred vratima vodenice
*Čopor

Niccolo Ammaniti
*Željezo

Mihaela Gašpar
*Miris smrti

Pametni Zub
*Najljepše priče klasične sparine
*Pas i ja

Sandra Obradović
*Juha od sunca

Julijana Adamović
*Buksa

Ivana Kranželić
*Pismo s otoka

Jorge Luis Borges
*Aleph

Aleksandar Žiljak
*Sex i dubokomorske grdobine

Veronika Santo
*Mjera čovjeka



Uvodnik
*Tri priče o suncu