Miris smrti

by Mihaela Gašpar


Baka je uvijek znala govoriti da se smrt može namirisati. Baku to nije plašilo, s tim darom je rođena (ako to uopće možemo nazvati darom) jer i ona sama je vjerovala da to može svatko od nas.
Njen njuh bio je gotovo nepogrješiv i doista… uskoro bi primili vijest o nečijoj smrti. Dočim bi namirisala smrt, postala bi nemirna. Izlazila bi svako malo na dvorište i prilazila puteljku naginjući se preko ograde i pogledom dosezala daljinu kao da iščekuje dragog gosta. Vrzmala bi se po kući i svako malo prilazila prozoru, razgrtala zavjese, otvarala i zatvarala prozor. Nakon što je završila sa svim kućanskim poslovima, sjela bi u kut kuhinje s prekriženim i nemirnim rukama u krilu i nastavila čekati. Zamišljeno je trljala kažiprst, kao da s njega tare neku nevidljivu nečistoću, i promatrala njegov vršak, a zatim se lagano namrštila kao da nije zadovoljna i nastavila s trljanjem. To je i inače činila.
Najčešće nakon svađa s djedom koje su bile gotovo svakodnevne i u kojima bi se uvijek ona povukla dajući djedu za pravo u svemu.
Tek kad bi do nas stigla vijest o smrti, u nju se vratio spokoj.

Jednom se probudila usred noći i došla k meni u sobu. Bila je zima i teškom mukom smo grijali spavaće sobe. Zbog hladnoće nisam mogao usnuti; promatrao sam u led okovan prozor i noktom crtao po staklu.
Činilo mi se kao da sam u ledenim obrisima vidio vuka pa sam mu noktom narisao vučicu, šumu, ovcu i nekoliko ptica.
Stajala je usred sobe u dugoj spavaćici i raspuštene kose. Mislim da je to bio jedan jedini put da sam joj vidio kosu, koja je ,otkad pamtim, bila skrivena ispod marame. Puno sam puta vidio neki pramen koji je izvirivao ispod marame i često je pitao da mi pokaže kosu, no uvijek se nasmijala tome, prstom ugurala pramen pod maramu i otišla svojim poslom.
Okrenuo sam se i promatrao je nijemu i prestrašenu kako stoji preda mnom otvorenih usta iz kojih je izlazila samo jeziva tišina, ledeni dah i ništa više.
A zatim, nakon nekoliko trenutaka gluhe tišine, čuo sam bakino udisanje koje je postajalo sve glasnije.
Prišao sam bakinom zaleđenom licu na kojem su samo nosnice bile žive, širile se i skupljale poput malenih krilca.
Primila me za ramena i zagledala se u moje oči, a zatim ustala i brzim korakom prišla prozoru i otvorila ga.
Jurila je kućom i otvarala ostale prozore, a one koji su bili zaleđeni, razbijala šakom. Za njom je lelujala duga sjeda kosa, vrhova uprljanih krvlju koja je kapala s njenih šaka. Djed je ustao i stajao postrance. Znao je da je uzalud bilo što reći. Zapalio je cigaretu i pušio na pragu širom otvorenih vrata.
Kroz širom otvorene ili porazbijane prozore, u kuću su dolepršale pahulje suhog snijega koji je padao pomiješan zimskom mjesečinom.
Prišla je s vjedrom vruće vode i naredila mi da se skinem.
Ribala je moje tijelo grubom lanenom krpom i svako malo provjeravala kako mi miriše tjeme. Zubi su mi cvokotali od hladnoće i plakao sam, no nije marila.
Kad je konačno bila zadovoljna mojim mirisom, ogrnula me pokrivačem i odnijela kraj peći da se ugrijem.
Do jutra snijeg je napadao u male hrpice pod prozorom a na zidovima se caklila tanka ledena glazura. Tek oko podneva, već modrog lica na kom su samo usne bile žarko crvene i od leda skorene kose, baka je zatvorila vrata i prozore a na one razbijene navukla krpe.
Preležao sam cijeli dan kraj peći a pred večer došao je poštar.
Djed i baka tiho su razgovarali u kuhinji premećući pismo po rukama a zatim je baka donijela čaj i sjela do mene još jednom provjeravajući kako miriše moje tjeme.

U dobi od 16 godina, jedne sunčane nedjelje dok je vješala rublje u vrtu kuće, pitao sam baku o ocu.
Na moje pitanje, zastala je okružena bjelinom plahti koje je tek nejak vjetar pomjerao, i kratko odgovorila da je umro od gripe u zimu 1964.



Mihaela Gašpar rođena je Zagrebu u vrijeme kad su radnici ljetovali u odmaralištima svojih poduzeća i kada su se za put do Jadrana pohali pileći bataci. U svoju biografiju pokušala je ugurati izjavu kako je za mir u svijetu i kako je Hrvatska zemlja tisuću otoka, ali ovo nije vrijeme ni mjesto za to.


četvrtak , 23.10.2008. u 23:56






<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2008 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Travanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (6)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (11)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

hermetičari... ne, sfermentičari trebalo bi nas se zvati.

(s)fermentacija (vrenje) je skup biokemijskih reakcija koje dovode do pucanja složenih organskih molekula (žanra) u jednostavnije (s)tvari. sfermentaciju kataliziraju (f)enzimi, a to smo mi: katalizatori procesa.

O autoru



Sfermentiraj uredniku

sfermentacija@gmail.com

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Free counter and web stats

Autori

Bookmarkerica
*Apokalipsa jučer

Tatjana Jambrišak
*Dvadeset i osam milijuna sunaca

Aramis Zidić
*Sunčev vjetar

Gabrijel Barišić
*log in - far out

Dario Rukavina
*Žena koja je šaputala s gušterima
*Moj prijatelj pas
*Djevojka drevne tmine

Vlatka Jurić
*Priča o punom i praznom

Rudolf Lokas
*Sjemenke drugih dana
*Zmaj

Nataša Skazlić
*Silent Spark

Dorta Jagić
*Pakao

Damir Janković
*Ptica Zhi You Sheng

Deniver Vukelić Korvin
*Magla

Wall
*Pred vratima vodenice
*Čopor

Niccolo Ammaniti
*Željezo

Mihaela Gašpar
*Miris smrti

Pametni Zub
*Najljepše priče klasične sparine
*Pas i ja

Sandra Obradović
*Juha od sunca

Julijana Adamović
*Buksa

Ivana Kranželić
*Pismo s otoka

Jorge Luis Borges
*Aleph

Aleksandar Žiljak
*Sex i dubokomorske grdobine

Veronika Santo
*Mjera čovjeka



Uvodnik
*Tri priče o suncu