sfermentacija

http://sfermentacija.blog.hr

Pas i ja

by Pametni zub


Uzaludno je bilo uvjeravati ljude u nemjerljive koristi prohibicije: smanjeni troškovi liječenja, ometanje slobodnog protoka netaksativnim klicama, a da ne govorimo o humanosti načela ne-zadiranja u poslove drugih vrsta - ako to nije nužno, kao i o općoj moralnoj nakaradnosti same ideje o «najboljem čovjekovom 'prijatelju'».

Nitko u to nije vjerovao. Masovno kršenje zabrane držanja pasa ugrozilo je sigurnost cijele zemlje. Uzaludne su bile dvije racije dnevno na deset tisuća stanovnika i jedna velika tjedno; štenci iz šverca pristizali su svakodnevno, preko moldavske granice koja se od silnog prigušenog laveža više nije mogla ni vidjeti, čak niti iz zraka. Naravno, na svemu tome profitirala je pasja mafija, a siroti ljudi koji nisu mogli živjeti bez svojih ljubimaca izlagali su se opasnosti uhićenja i odvođenja, daleko...

Toliko puta sam u usijanju vlastite nesanice s prozora promatrao maskirane vlasnike kako svoje ljubimce - također maskirane: u grm, romobil ili plišanog pandu - izvode na zrak, da obave svoje i da, uz strašan rizik, protrče malo po travnjaku. Jer policije je noću bilo i više nego danju. Baš sam preksinoć imao neugodnu čast da sa tog svog prozora, sa sigurne visine, promotrim veliku noćnu raciju. Hitna pomoć, crna marica, šinterajski šinobusi, zaglavljene rotirke, narandžasti snop svjetla koji je prošao kroz rupicu u roleti i zagnjezdio se u mojoj očnoj duplji... Na kraju svega, štene retrivera, neprimijećeno, ispod kontejnera za smeće. Kad je sve završilo, sišao sam dolje, u najvećem oprezu i strahu, pokupio drhturavo mokro štene koje mi je odmah polizalo lice izraubano dugogodišnjim strahovima od ičega... Nisam mogao doći k sebi: odakle mi sad hrabrosti za ovo!

***

Neka vrši nuždu u sobi moje .... koja je davno otišla i ne javlja mi se više, a i kako bi kad... Tako ćemo izbjeći sve opasnosti, strahove, rizike, crne i bijele marice. Dao sam joj ime - bila je kujica - Sijuksi, pa Lajka, a kad mi je i to dosadilo, ostavio sam je bez imena. Ionako nije moglo biti zabune: ako sam nekoga zvao, nju sam zvao. Jela je sve što bih joj dao. Nakon tjedna bolovanja ipak sam morao na posao. Napravio sam joj sklonište od nekadašnje smočnice; stara vrata sam zagradio knaufom preostalim od davne adaptacije, ostavio jedva vidljiva vratašca na šifru.

Prvoga dana, kad sam se vratio s posla, sve je bilo u redu: veselila se mojem povratku, lizala me, uživala u maženju...

Već drugoga dana, susjeda Mirna pozvala me u stranu:
- Čuje se - rekla je.

Trećega dana, kad sam otključavao vrata, i ja sam je čuo. Zavijala je, duboko i tužno, nitko je nije mogao prečuti. Čim sam ušao u stan, zavijanje je prestalo. Nisam znao što bih.

***

Kasno poslijepodne. Bilo ih je troje: jedan policajac u civilu, šinter i mlada policajka. Nisam želio odgovoriti ni na jedno pitanje. Šutio sam i pio vodu iz boce. Kad je počelo kuckanje po zidovima, znao sam da je gotovo. Pip, pip, pip, a onda dublje tup - znači, iza je šuplje. Pa su proradile vatrogasne sjekire.
Začudo, nisu me uhitili na licu mjesta, nego su došli usred noći, vezali me i iznijeli na rukama, poput trofeja.

***

Logorski čuvar probudio me plamenom iz upaljača; osjetio se miris spaljenih dlaka. Oči su mi se teško navikavale na svjetlo.
- Kako se zove? - pitao je.
Tek tada sam vidio da u rukama drži nju.
- Nisam joj dao ime.
- Pizda ti materina pasjačka, kad već toliko ljubiš tog slinavca mogao si mu barem dati ime! -
I dade mi je u ruke.

***

Mjesec dana kasnije pušteni smo u park, a već na proljeće bilo nam je dopušteno viđati ostale «pasjake i njihove beštije».

I tako, jednog lipanjskog jutra zatekao sam sebe i svoju već poodraslu kujicu u šetnji golemim perivojem kojemu se visoka ograda jedva nazirala. Ona je veselo protrčavala oko mene, povremeno bi se zaigrala se drugim psima; ostali su se vlasnici okupljali po hladovitim klupama i razgovarali, po blistavim ružičnjacima iskrili su nevini flertovi, ali meni nije bilo do razgovora i nije mi bilo ni do čega. Udisao sam jorgovanski zrak, slušao žubor vodoskoka i slabo se obazirao na oblaporne glasine o potoku najfinijeg frapea koji je u planu već za sljedeće tromjesečje...

Kujica je već po navici skrenula desno kod starog kestena, iza visoke živice, u «Raj za pse» kako smo ga već zvali. Vratila se ni sat kasnije, podmlađena, pomalo iscrpljena, ali vesela i nasmijana. Nitko nije znao što im tamo rade - tamo gdje je nama bio zabranjen pristup. Parenje, pomno osmišljene igre ili nekakva nadpasja hrana; ne, nitko nije znao.

I nitko nije znao koliko će sve to skupa trajati. Pričalo se da će trajati zauvijek. Pričalo se da će završiti sutra...
Natrag u ćeliju, moja kujica i ja. Vrijeme je da joj dadem ime.



“ Pametni zub rado je viđen gost na Sfermentaciji: "Najljepše priče klasične sparine"

petak , 12.12.2008. u 21:47

• Sfermentirano x 9 • Print • #

<	prosinac, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Travanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (6)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (11)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?