by Rudolf Lokas
Na crvenoj cigli leže princ i princeza.
Na bijelom bolničkom krevetu leži starica.
Iznad starice lebdi ogledalo.
Otkrivenih grudiju ona zuri: koža, grudi.
Starica spusti košulju, palucne prstima: ogledalo zacrni.
Pomisli, koliko je leoparda, antilopa, ovaca i divljih svinja, vukova, ljama, medvjeda i ptica u prašini koja se skuplja u sobi.
***
Čaj, starica je voljela čaj iz kišnice: iz oblaka nad šalicom cijelu je noć lijevala kiša i sijevala munja.
Stavi čaj, košnice i limune kao žutu ikru.
Starica kapne kap s jagodice na ciglu: kada se probudi djevojka se možda htjedne pogledati, umiti se i počešljati kose.
Pokraj crvene cigle u vinskoj čaši pliva dupin.
Ponekad, dupin iskoči ili se vozi na repu.
Starici godi njegovo društvo.
Iz prstena na prstenjaku truni mu srdele.
***
Na ivici, nad ambisom noćnog ormarića, dvije žirafe ližu kap.
Starica puhne, kao da se srdi: sljedećeg trenutka nije ih bilo.
Pozove ogledalo, ali ništa se nije promijenilo, nad njom lebdi starica, utvara iz bunara.
Ogledalo: ona pita u tišini, ono odgovara u tišini, ambis u koji se isponova bacala.
Ne, nikada mu neće oprostiti.
***
Na dršci žlice zavija vuk.
Pruži ruku: vuk u samici napršnjaka.
Noćas je starica sanjala strašan san.
Ostala je samo slika: o maslačak obješena naglavce kao o čudovišno stablo.
***
Soba.
Kao Semiramidini vrtovi plohe lebde u zraku: tamo im je stanište. Ali i na aparaturi, posteljini, tlu. Plohe su povezane mostovima, ili lebde u praznini kao otoci: krdo divljih konja goni vuk, jure preko prašine kao preko bala pamuka, seoba divljih gusaka, karavane slonova i zmije kao trepavice, vode, ribe, ribari.
A na alabasternoj ploči, koja sredinom sobe lebdi vrh ostalih, raste maslačak. Tamo živi narod maslačka. Prvo stablo. Posadili ga prvi muškarac i prva žena. Dojahali na sjemenci iz velike praznine. Imaju svadbenu svetkovinu, inicijaciju odrastanja. Mladi se cijeli život sklanjaju od pogleda, dodira, poljubaca, osluškujući vjetar, tajne vitice zraka, ljubav se pod maramom samo sanja: na pragu zrelosti tada odlaze od kuće. Maslačkov ples: dječaci i djevojčice u svečanim haljinama. Na čelo im stave znak, a oni se uspinju svilenom niti na maslačak i zajahuju sjemenke kao zmajeve: muško, žensko, prva mladost. Zagrle stabljiku, a nad glavama im lepršaju bijela krila. U dubini skupila se svita, očevi pjevaju, majke gude glazbala napravljena iz tvrdog dijela sjemenke, a svećenik udara u bubnjeve. Tada puhne vjetar, i odnosi ih pod bijela nebesa kovitlajući. Sjemenke se otkidaju jedna za drugom. Prepušteni vjetru; roj ljubavni kruži. Tajna je maslačka u paru. U zraku kad se dotaknu sjemenke se krošnjama sljube, i odatle lete zajedno. Druge strujanja odlutaju u samoću. Kad im se svidi sjemenka koja putuje u prolazu, rukama i nogama zamahuju, a djevojke cijeli život puštaju kose i dobacuju pletenice. Tako se nalaze muškarac i žena, sjemenke se spoje, uzmu poljupce i stupe u brak. Ljubav na prvi pogled, vjetrom doneseno.
Vjetar prestaje a sjemenke padaju noseći supružnike. Iz sjemenke muškarci izdjeljaju kolijevke, a žene glazbala.
Ali nemaju svi sretan svršetak: pasti onkraj u ambis.
***
Starica je umorna, mogla bi spavati, stotinu godina spavati dok šišmiši iz šiljila ne presele u njene nosnice, da izlaze noću, da ih udiše kao barbiturat, kao otrovni liliputski vinski grozd.
Crne ptice lete u jatima kao klesani papar bačen u zrak.
Nije mogao gledati kako vene: njen princ!
Starica spušta teške vjeđe.
Sjećanje, pješčani sat obješen naglavce.
Njihova prva bračna noć: tako mlada.
Cvjetni apartmani, tridesetmetarsko cvijeće nad plavetnilom Mediterana.
Ogrnu krila s leptirima umjesto perja, kao živo slikarsko platno trepere. Dovoljno je pomisliti i krila slušaju: uzlete pod sâmi svod.
Tisuću krila na leđima njihovim goreći juri kroz vjetar, u uho joj šapuće slatke virove vina.
Slete u cvijet, na krevet tučka, skinu krila i bace ih u vjetar.
Cvijet se nježno krene zatvarati, u staklenim perlama svijetli im polen.
Kristalnim se pospu prahom.
Glazbotvorac, svjetlucavi prah na koži upija energiju misli i osjećaja, isijavajući glazbu na dodir, čudesnu glazbu iz tajnih odaja, i glas i riječi, meke divne riječi iz dubina.
On joj dotakne zglavak, obraz, grudi, a nježna tiha glazba ispuni čašku kao pjenušac.
Leži mu u naručju, a on ju dodiruje.
Glazba kazuje sve što se nekome kazati može: kao u nekoj dionizijskoj romanci oni očima nazdravljaju.
Uzdrhtala, na tučku u čaški cvijeta, na postelji polena, dariva mu krv svoje nevinosti.
Ujutro se čaška otvara: oni sjede na latici zagrljeni.
`Volim te`, govori mu.
`Volim te`, govori joj.
Tada je došao oblak leptira s vrpcama i gondolom i oni odoše.
Vrijeme.
Vrijeme je iskapalo krv iz klijetki crvene ruže.
***
Vjetar.
Vrijeme je: maslačku zabijelila glava.
Sjemenke fluorescentne kovitlaju mrakom ispisujući zvjezdano nebo, zviježđa nastaju i nestaju: blistave rakete sjemenki i pletenica što bljesne kad se baci iz mraka. Ples sićušnih vatrometskih baklji.
Vjetar prestaje, padaju repatice. Neke gasnu u pustoj zemlji: u čoporu hijena drhture krošnje. Druge padaju u život: kiša padobrana svjetlucavih.
Dvije sjemenke dolijeću starici na dlan, struja zraka iz nosnica nadima ih, zmajevi kao da će poletjeti. Starica je vidjela kada mu je bacila pletenicu, i primila poljubac stupivši u brak.
Otresa ih, a sjemenke otpuhuje. U žlijebu njene bore oni su zagrljeni i u stravi.
Kušnja: koliko se zaista vole?
Princa i princezu stavlja u čašu vode.
Ispočetka, leže na vodi kao na jastuku živoga srebra, a onda im odjeća promoči, i oni tonu.
Tonu zagrljeni, a on je krene ljubiti, ali ne da joj dade cjelov, već svoj posljednji dah.
Da, da, da.
Izvadit će ih, vratiti u zemlju maslačka da žive sretni zauvijek.
Starica pričeka da tijela dotaknu dno čaše, dva truna, onda ih vadi i stavlja na crvenu ciglu da se suše.
Starica sklopi vjeđe.
Minute, sati, godine.
Uzima crvenu ciglu, jezikom dotakne princa i princezu, i guta ih.
U srcu plivaju slane srdele, salamura umjesto krvi.
“ Rudolf Lokas, rođen u Šibeniku 1975. Živi u Zagrebu. Prozu objavljivao u Plimi, Futuri, Studentskom listu, Balkanskom književnom glasniku, Večernjem listu, poeziju u Vijencu i e-časopisu Konture.
petak , 26.09.2008. u 09:00
rujan, 2008 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
hermetičari... ne, sfermentičari trebalo bi nas se zvati.
(s)fermentacija (vrenje) je skup biokemijskih reakcija koje dovode do pucanja složenih organskih molekula (žanra) u jednostavnije (s)tvari. sfermentaciju kataliziraju (f)enzimi, a to smo mi: katalizatori procesa.
sfermentacija@gmail.com
Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Bookmarkerica
*Apokalipsa jučer
Tatjana Jambrišak
*Dvadeset i osam milijuna sunaca
Aramis Zidić
*Sunčev vjetar
Gabrijel Barišić
*log in - far out
Dario Rukavina
*Žena koja je šaputala s gušterima
*Moj prijatelj pas
*Djevojka drevne tmine
Vlatka Jurić
*Priča o punom i praznom
Rudolf Lokas
*Sjemenke drugih dana
*Zmaj
Nataša Skazlić
*Silent Spark
Dorta Jagić
*Pakao
Damir Janković
*Ptica Zhi You Sheng
Deniver Vukelić Korvin
*Magla
Wall
*Pred vratima vodenice
*Čopor
Niccolo Ammaniti
*Željezo
Mihaela Gašpar
*Miris smrti
Pametni Zub
*Najljepše priče klasične sparine
*Pas i ja
Sandra Obradović
*Juha od sunca
Julijana Adamović
*Buksa
Ivana Kranželić
*Pismo s otoka
Jorge Luis Borges
*Aleph
Aleksandar Žiljak
*Sex i dubokomorske grdobine
Veronika Santo
*Mjera čovjeka
Uvodnik
*Tri priče o suncu