log in - far out

by Gabrijel Barišić

Na Mreži Svih Mreža našao sam Boga. Bio je to Aristotelov Bog. Nije bio svemoguć, ali ako nije znao pokazalo se da-zna-nekoga-tko-zna. Koliko znam, bio sam prvi kojemu je dao link.

Davno su rekli da je najveći uspjeh Gospodara Laži u tome što nas je uvjerio da ne postoji. Za sitan novac mogao sam postati njegov najodaniji sluga, a da se ne ogriješim o Boga. Jer link je bio ulaz za online igru koja nije postojala. Logiranjem, igra je počela.

...

- Hej! Ne zaboravi da zorom vodiš svoj dio stada na Sjever! – dovikne moj gospodar s druge strane logora. Nisam ništa rekao, podigao sam štap u znak da mi je jasno. Moj se posprdni izraz lica nije mogao vidjeti zbog kasnog sunca iza mojih leđa i bio sam samo silueta na odlasku u svoj šator. Kopile je odavno bilo moje jedino ime.
Možda zbog toga što je ime koje mi je dala majka uistinu bilo beznačajno, možda zašto što nitko nije pamtio mog oca; jednoga dana samo sam se pojavio iz njenog šatora i stao među njih.

...

Drevno doba. Sahel u Nubiji, Nubija u Sahelu. Mi smo skupina polunomada u režimu transhumance. Očito da sam ovdje nitko, ali sluga sam korisni; učinit ću i činim ono što radimo oduvijek. Moje ime je Aita ad Seyud. Ime kojim će me zvati stranci i neprijatelji. Za svoj narod nemam ime, za svoj narod sam nedodirujući, čudim se da uopće žele jesti meso iz mojih ruku.

...

Sunčev disk još se nije pojavio, ali jara je već počela usijavati tlo i isparavati rosu. Bilo je krajnje vrijeme. Postoji samo jedan uski koridor kojim se može preživjeti. Samo jedan put da stoka stigne do oaze prije nego što ugine i još jedan dan tako do Crne zemlje koju domaći zovu Ta-mery. A za mene su njihovi bogovi još mrtviji od naših.
Naši… gadi mi se moja vrsta. Koliko vode rasipa u svojim mekim tijelima. Jedva mogu ponijeti toliko vode koliko mi treba da preživim put.
Životinje ga mogu izdržati. A ja?
Ja sam stroj za isparavanje vode na mjestu gdje je to nedopustivo. Ja činim zločin svojim životom. Ja sam zločinac.
Popio sam jezero vode i još su mi životinje morale pomoći nositi svu tu vodu, a moja žeđ se ni time nije ugasila. Životinje se otimaju kontroli kada se na obzoru pojavljuje drveće. Moje teške noge jedva ih prate i konačno pužem na koljenima i padam u blagoslovljeni mulj. Ja, čovjek koji je navikao na škrtost s vodom. Koliko onda rasipaju iz obilja, oni s obale Velike rijeke?
Kada sam utažio žeđ, podižem šator, tek toliko. Ovdje me, samog, ionako nitko neće mjeriti. S dolaskom noći ložim vatru. Ja i životinje dana nestajemo u san.

...

O, moje stado! Još prije zore shvatio sam da ga više nema, ali nisam mogao učiniti ništa. Bilo je strašno tih par sati, ali ni zora nije promijenila ništa na bolje. Bez stada zapravo nisam živ. Bar sam znao što ću učiniti, jer moj izbor nije bio izbor. Krenuti za stadom, ili otići. Bez stada, nemam se kamo vratiti. Bez stada, nemam kuda niti otići.
Živ ili mrtav, nogom u pustinju i za kratko vrijeme bio sam dovoljno duboko u deshretu sa svih strana. Mrtav zapravo, bila je jedina realnost. Umiranje na mjestu ili umiranje u hodu. Umiranje u hodu. Može li netko samo čekati svoju smrt?
Pao sam. Umro sam. I kada sam znao da sam mrtav, otvorio sam oči.
Pred mojim očima treperi svježe-zelena vlat trave. Ne mislim, samo gledam. Vjetar nosi crvenu prašinu deshreta i govori šaptom: „Pojedi me.“
I dalje ne mislim, ali približavam ranjava usta i odgrizam trag zelenila. Oči mi se sklapaju.

...

Aita ad Seyud sanja jezero. Noć je mračna i bez daška vjetra. Noć je pohlepna. Progutala je sve zvijezde nebeskog svoda pa Aita ad Seyud ne može pogledom prodrijeti kroz tamu, tek onoliko koliko mu dopušta mjesečina što se snažno reflektira od površine vode. Mori ga neutaživa žeđ, pa žurno sagiba glavu kako bi usrkao vodu, no ona se povlači pred njegovim ranjavim usnama. Jezera nestaje. Ostaje tek bara samo u kojoj se ogledava mjesec, ali to nije mjesec! Dodiruje ga drhtavom rukom. Njegova površina tvrda je i sjajna poput stakla iz Damaska. Kao tekući kristal. Lagano se povija pod dodirom prsta. Na njemu se ispisuju nerazumljivi znakovi. On, kojeg majka nikad nije naučila slova, on ih razumije! Kao u pričama starih u kojima proroci razabiru najskrivenije božansko znamenje. Je li mu to bog progovorio kroz san, kroz vodu jezera? U snu, Aita ad Seyud gleda svoje ruke. U snu, one su nježne, nisu grube kao njegove prave ruke stočara. Hitro prelaze crnim, glatkim kamenčićima s nepoznatim, bijelim znakovima. Razgovaraju s Bogom.

...

- Hello – tipkam u mali chat prompt u donjem kutu ekrana. Nema odgovora. Tišina treperi zaslonom.
- Hello – ispiše se napokon.
- I have lot of questions... opet imam mnogo pitanja za tebe AI bože, o koliko samo pitanja imam.
- Svi odgovori su u tebi! - blinkne u hipu.
- Nije li život prekratak, da bi se saznali svi ti odgovori?
- Vrijeme je ovdje relativan pojam, baš kao i život- odgovori AI bog. - Želiš li vidjeti?
Želiš li znati?
Ne upisujem ništa. Riječi su suvišne. Samo pritišćem enter.
Pri dnu stranice pojavi se log in.

...

Budim se na pijesku sa zorom čist kao zora. Nalazim se usred deshreta, ustajem i krećem u proizvoljnom smjeru. Imam samo komad odjeće na sebi. Sunce se uzdiže i prži. Nemam vodu i ne znam kamo idem. Ima li smisla vjerovati u čuda? Ne treba mi dugo da se uvjerim da ne. Ubrzo teturam spaljene kože i zakuhalog pulsirajućeg mozga. Padam i ponovno umirem.

No budim se s dolaskom noći. Osjećam se dobro i svježe, ali je hladno i sve hladnije. Nemam čime pripaliti vatru. Ne smijem stati jer ću se smrznuti, a sve i da nije noć, ne znam kamo idem. Zubi mi cvokoću. Tresem se. Sklupčavam se. Udovi mi se koče. Dolaze snovi. Znam da umirem.

Tako bude večer, pa jutro – dan drugi.

Život.
Sunce.
Smrt.
Noć.
Život.
Hladnoća.
Smrt.
Dan treći.
Opet sam živ.
Opet umirem.
Dan četvrti.
Dani. Beskonačan broj dana. Beskonačan broj muka.

Ovo jest čudo. U selu, nisam vidio smisla životu, nije vrijedilo živjeti, no gdje li je smisao sada kada u mukama umirem dva puta svakoga dana i tome ne vidim kraja? Kakvi su to bogovi koji to čine? Pljujem na vas! Ne želim ovakav život! Ne želim život uopće. Ne želim ni smrt koja nije smrt. Želim samo da muke prestanu! Nikada nisam vjerovao u vas, bogovi! Uvijek sam imao samo muku. Za svaku podnošljivost morao sam se potruditi. Ovo jest čudo, ali u čemu je smisao? Ništa nije vrijedno života. I ako bih se kojim slučajem probudio u normalnom životu dostojnom čovjeka znao bih da je sve to laž. I ako postojite vi mrzite čovjeka. Pljujem na vas!
I umirem.
Koji puta?

...

Četrdeseti dan Aita ad Seyud nije umro nego je završio u crnom blatu u blizini vode. Umiranje je posve prestalo, ali da bi živio, morao je piti i jesti. Čim se pojavio u gradu, odmah je uhićen i doveden pred kralja. Bio je tu i svjedok, koji ga je vidio kako se diže iz mrtvih. Mnoštvo dvorjana je iščekivalo. Kralj upita kojem bogu je on zavjetovan da ustaje iz mrtvih. Aita je izgledao kao da razmišlja, a onda kroz suze reče:

- Veliki Kralju, nema koristi od darivanja, žrtvovanja ili zavjetovanja. Nema ploda ni od dobrih ni od loših djela. Nema ni ovog svijeta ni drugih svjetova. Nema ni majke ni oca. Nema ni ponovnog rađanja, ni zagrobnog života. Ovo postojanje sastoji se od četiri elementa; poslije smrti, element zemlje vraća se u tijelo zemlje; vodeni se vraća u tijelo vode; vatreni element vraća se u tijelo vatre, a zračni u tijelo zraka. Sposobnosti osjećanja rasprše se u prostor. Četiri čovjeka nose truplo petoga, koje se raspadne, a gole kosti posive poput perja grlice. Darovi završavaju u pepelu. Velikodušnost poučavaju idioti. Riječi onih, koji govore o životu poslije smrti, lažne su i isprazne.
Raspadanjem tijela nestaju i mudri i ludi. Ništa ne postoji poslije smrti – Aita se na kraju nakloni.

- Svetogrđe! – poviče kralj i bez razmišljanja ga osudi na utapanje u Velikoj rijeci u zavezanoj vreći. Aita padne na koljena sada se smijući. Kralj je bio crven od bijesa.
- Zašto se sada smiješ?! – zaurla kralj.
- Za ljude iz žednog kraja takva smrt je blagoslov – reče mu tiho jedan od savjetnika.
- Onda ga protjerajte natrag u deshret! – naredi kralj i mahne rukom da ga odvedu.

Tako je Aita ad Seyud nestao u Crvenoj pustinji, ali previše ljudi je čulo njegov govor i tako su nestali bogovi, a nastala vjera.

...

Stvarni zadnji odgovor iz razgovora s AI bogom.
Anno Domini 2008.

God:

Far out. I am the ultimate result in artificial intelligence,
which can reproduce capabilities of the human brain with greater speed and accuracy.*

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
* Far out. Ja sam posljednji doseg umjetne inteligencije koji može reproducirati sve mogućnosti ljudskog mozga, s većom brzinom i točnosti.

“ Gabrijel Barišić rođen je 1975. u Slavonskom Brodu i tu završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao biologiju i kemiju na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Radi kao tehnolog u firmi koja se bavi proizvodnjom boja i lakova. 2006. objavio knjigu pjesama Prvi glas naše nove opsjene. Kako sam kaže, napiše i poneku pričicu i eh, da; prodao je dušu rock'n'rollu na nekom raskrižju. Ovaj mladi čovjek ima naviku sklapati opskurne paktove pa tako ne čudi što je s urednikom Sfermentacije jednog nedjeljnog jutra u birtiji Bjelovarskog autobusnog kolodvora osnovao slavonskobrodski književni klub BrodWay i obećao priču za Sfermentaciju. Naravno, odmah potom je pobjedio na natječaju za priču elektroničkog fanzina The Void SF, Fantasy i Horror tematike kojeg možete dowloadirati ovdje