Pakao

by Dorta Jagić


U subotu poslijepodne sišla sam nad pakao. U tijelu.
Umjesto obiteljske vikend šetnje do Medvedgrada i natrag, hopla ravno u rupu.
Ideja je bila posjetiti prijatelja koji tamo i formalno pati. Na povratku prošetati mirisnim parkom te znamenite institucije. Zašto ne. Nisam ni prva ni jedina. Već su dolje bile na zadatku tolike svete cure, Tereza, Hildegarda, Katarina, Agneza...

Nad Zagrebom je sunčano i ne previše svježe za kasnu jesen. Bože, kako tek kretanje godi tijelu poslije dobrog ručka! Ali nisam se ja zamarala kuhanjem, ostala nam je mamina sarma od jučer. Naše je subotnje prejedanje prošlo u očekivanoj tišini, samo je tetka diskretno podrigivala i zalijevala zalogaje pelinkovcem, za probavu. Odmah po brisanju zamusanih usta svi su izmigoljili na terasu; stari je sa zadovoljnim grčem na licu popravljao stolice, Ivan je igrao nogomet sa zidom. Nitko se nije sjetio razbiti televizor.

U susjedstvu se kao i uvijek netko ženio, netko je sadio, a netko gradio. Baš kao i u doba Noe. Sve dok se nije zbilo ono s kišom.

Samo sam se ja u kupaoni pripremala za silazak nad pakao. Što da obučem? Sivi kostim?
Ne, nikako ne bih smjela pretjerati s dotjerivanjem. Zapravo sam već kasnila na dogovor s Hrvojem, koji me čekao na autobusnoj stanici. Moj je Hrvać u lokalni metafizički ćorsokak slazio u više navrata i navodno dobro poznaje teren.

U vožnji smo raspravljali o vječnoj sudbini nekrštene djece i Eskima; na trenutke toliko zaneseno da smo zaboravili poništiti kartu. Nad pakao smo sišli na trećoj stanici.

Dok smo šutke vijugali stazom kroz mračni drvored prema lijevom krilu žute zgrade sve nas je žarče pekla savjest. Koji nevini šverceri! A onda je u strogoj studeni perivoja i ta vatrica zgasla. Nabrzak se pomolivši zakoračili smo u smrdljivo predvorje zgrade. Prazno. Zar baš ni mrtve duše? Zaustavili smo dah u osluškivanju. Prvo ništa, a onda smiješna lupa naših srca, na čiju se upornu buku napokon odazvalo zveckanje ključeva i drvenih klompi. Koraci Nečastivog? Hrvoje bi trebao poznavati taj zvuk. Ali on se odjednom okrenuo leđima i usčeprkao po mobitelu. Ipak, kasno je da zbrišemo. Masivna vrata zatvorenog muškog odjela su se otvorila i u uzani nas je hodnik uvela neka bijela kuta s umornim licem koje nas nije pitalo ni koga ni što trebamo. Pogledom smo potražili našega paćenika Krešu.

Ali prije Kreše ugledali smo njega. Sliku i priliku Roga pod nebesima. Sjedio je mirno na maloj stolici nasađenoj na prag dnevnog boravka piljeći u nas kao da nas očekuje dvjesto godina. Kao skulptura od crne soli. Jedva da je disao.

Iza oba su njegova uha prema nebu stršale dvije pažljivo zataknute cigarete. Tanašni rogovi. Bijeli je papir tvorio kontrast sa zemljanim licem i izbrijanom ćelom koja je sjala na nas tamnom svjetlošću. Ispod desnog oka utetovirane tri crvene suze. Izduženo, mudro lice, staračke, rafinirane usne bez boje. Taj je sigurno mogao pišati na usta! Rikati na pupak!

Iza leđa te crne hidre klatili su se zelenkasti fragmenti mekih tijela bolesnika skupljenih pred televizorom. Nazirala se tupost beskrvnih profila, spušteni nosevi, otekle ruke s dogorjelim čikovima, dio debele noge u papučama. I tromo mumljanje psovki u velovima dima. Postalo je jasno da naši gube 2:0 od Manchestera. Nekolicina nogu klizila je hipnotično oko stolova.

Blagavaonica za trnovu krunu.

Lijepi se rogonja mogao zvati samo Igor. Bio je mlad, dvadeset i koja, vjerojatno neškolovani fakin iz Sopota. Promatrala sam to lice i tek u njemu ušla u utrobu ove uklete zgrade. Prijetila nam je. Njegove su zgusnute zjenice govorile ne ulazite. Ovdje ja čuvam. Oštar, oštar pas.

U strahu sam zamišljala vrtoglavu dubinu Igorova glasa. Zvuk koji rastapa bijele uši u crne. Mišićave ruke je držao čvrsto prepletene u krilu. Crna majica kratkih rukava s pentagramom. Podlaktice gusto išarane tetovažama žena i zmajeva. Nakašljao se i pljunuo zelenu sluz na pod pred naše noge.

Trebalo je cijelo stoljeće da se ohrabrimo, pa da tog čuvara praga Hrvoje napokon upita za Krešu, donijeli smo mu banane i neki kršćanski časopis. Nakesio se i zanijekao kažiprstom, a onda smo mu prestali biti zanimljivi pa je ustao i krenuo prema velikoj bijeloj kuti na ulaznim vratima. Od potiljka do pola leđa zavodila nas je tetovaža debele crne pletenice.

Pletenica je bila šećer na kraju, ispala mi je vrećica s bananama. A onda da se dogodilo ono što se u svakom paklu događa. Goljava istina. Ogulila sam bananu i skoro zaplakala.

Unjkavim, monotonim glasom tupog od psihofarmaka mladić je zamolio doktora da ga pusti bar na tri minute van u park. Kuta ga nije ni pogledala. Demonstracija moći. Poželjela sam ga zagrliti i skriti zauvjek od kute! Ponovio je molbu još uškopljenijim glasom i tek sam onda spustila pogled na njegove noge. Nosio je donji dio iscufane bolničke piđame. Na premalim stopalima za muškarca nosio je bijele sportske čarape i babske papuče.

Tko zna zašto, Hrvoje me pogledao s osmjehom svetog Juraja koji probada zmaja.
- Aha, mica-maca.

Nakašljala sam se i pokušala u boravak viknuti nešto o Božjoj ljubavi, ali naši su poveli 3:2.
Na porti su nam rekli da je naš Krešo pušten gore na zemlju prošli tjedan. Kuta je dugo gledala za nama. A kada će Igora pustiti?

Požurili smo prema stanici stazom kroz mrke hrastove, spuštao se sumrak.



Dorta Jagić, je rođena u Sinju 1974. Osim poezije piše i objavljuje eseje, dramske tekstove i kratke priče (nagrade časopisa Vijenac i Večernji list). Dosada objavila zbirke pjesama Plahta preko glave, (1999.) nagrada Goran za mlade pjesnike, Thamagochi mi je umro na rukama, (2001.) Đavo i usidjelica (2003.) te Kvadratura duge (2007). Uvrštena je u brojne pjesničke antologije, a pjesme su joj prevođene na engleski, njemački, poljski, rumunjski, mađarski, makedonski i slovenski jezik. Prošle godine dobitnica nagrade "Balkan Grand Prize for Poetry" na međunarodnom festivalu u Rumunjskoj. Kazališna je pedagoginja i redateljica u studentskim kazališnim grupama u Zagrebu.






Katsuhiro Otomo: Memories - Magnetic Rose * Part I * II * III * IV * V


srijeda , 08.10.2008. u 11:30






<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2008 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Travanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (6)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (11)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

hermetičari... ne, sfermentičari trebalo bi nas se zvati.

(s)fermentacija (vrenje) je skup biokemijskih reakcija koje dovode do pucanja složenih organskih molekula (žanra) u jednostavnije (s)tvari. sfermentaciju kataliziraju (f)enzimi, a to smo mi: katalizatori procesa.

O autoru



Sfermentiraj uredniku

sfermentacija@gmail.com

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Free counter and web stats

Autori

Bookmarkerica
*Apokalipsa jučer

Tatjana Jambrišak
*Dvadeset i osam milijuna sunaca

Aramis Zidić
*Sunčev vjetar

Gabrijel Barišić
*log in - far out

Dario Rukavina
*Žena koja je šaputala s gušterima
*Moj prijatelj pas
*Djevojka drevne tmine

Vlatka Jurić
*Priča o punom i praznom

Rudolf Lokas
*Sjemenke drugih dana
*Zmaj

Nataša Skazlić
*Silent Spark

Dorta Jagić
*Pakao

Damir Janković
*Ptica Zhi You Sheng

Deniver Vukelić Korvin
*Magla

Wall
*Pred vratima vodenice
*Čopor

Niccolo Ammaniti
*Željezo

Mihaela Gašpar
*Miris smrti

Pametni Zub
*Najljepše priče klasične sparine
*Pas i ja

Sandra Obradović
*Juha od sunca

Julijana Adamović
*Buksa

Ivana Kranželić
*Pismo s otoka

Jorge Luis Borges
*Aleph

Aleksandar Žiljak
*Sex i dubokomorske grdobine

Veronika Santo
*Mjera čovjeka



Uvodnik
*Tri priče o suncu