Mjera čovjeka

by Veronika Santo

Kroz zelenu livadu, prema šumi, vodi put. Vijuga kroz mekane busene trave, siječe kroz oštre mirise ciklama, kukurjeka, jaglaca. Zrak je ugodan i zasićen mirisima. Čuje se samo zujanje sitnih žutih pčela i daleki žubor ptica.
Tako to biva u raju.
Po putu koračaju android i dječak. Android je visok je i vitak. Plavi elastični kombinezon je pripijen uz njegovu put kao druga koža. Dječak je sitan, lice mu je mrko, gleda ispred sebe i broji korake prema šumi. Android ga zabrinuto pogledava.
“Na što misliš?”, pita.
“Na lovca”, odgovara dječak. “Vodio je jednu djevojčicu u šumu, zato što je njena maćeha bila zla. Htjela joj je izvaditi srce.”
Android kima glavom, dok mu u očima bljeska metal.
“To je samo priča”, kaže.

Tik iznad horizonta sijeva. Plava grmljavina potresa nebo. Trenutak zatim val duboke tišine preleti preko šume i polja.
“Bit će opet lijepo vrijeme”, ocijeni android.
“Ovdje je uvijek lijepo vrijeme”, odgovara mrzovoljno dječak. Na trenutak šute jedan i drugi. “Hajde, pričaj mi nešto”, progovara opet dijete. “Pričaj mi o etalonu.”
“Imaš pravo. Tako ćemo prikratiti put.”

Android obučen u plavo na brzinu procjeni koliko su prošli i koliki je put još pred njima. Razdaljine u raju često znaju biti varljive. Ali on je imao već puno iskustva. Znao je da je šuma bliža nego što se činilo.

“Dakle, nekad su se dužina i masa, pa čak i vrijeme, mjerili čudno”, počne android svoju priču. “Zatvorili bi komad šipke, na primjer od platine, u jednu dobro čuvanu sobu, i rekli bi da je to jedan metar. Svi drugi morali su poštivati tu kraljevsku šipku te mjeriti i odmjeravati dužinu prema njoj.”
“Ne, tu priču, ne o dužini,” reče dječak nestrpljivo.
“Ali tek sad dolazi ono zanimljivo”, nastavi brzo android obučen u plavo. “Unutrašnje oscilacije atoma i valna dužina kriptona za metar. Cezijumski satovi za vrijeme. Čekaj…”
“Znam”, prekine ga dječak, “Ali ja želim da mi pričaš o etalonu čovjeka.”
Njegov pratilac ga šutke promotori. Bilo je tako lijepo ovo dijete da ga gotovo nisi mogao ni gledati. Koliko god puta pokušavao odrediti boju dječakove puti i kose, nije mu uspjevalo. Bio je tako neodredljivo jasan, proziran, gotovo da je prelazio u ništa. Bio je kao vodencvjet. Sad ga vidiš, sad ga ne vidiš.
“”Kad već hoćeš”, odgovori mu pomalo jetko jer mu je bilo već dosta ovog malog pametnjakovića. “Dakle, jednom davno netko je napravio čovjeka i sakrio njegovu mjeru na sigurno mesto. Uz čovjeka su išli vrijeme i prostor, onako, u paketu. Onda je čovjek napravio mjere za prostor i vrijeme i sakrio ih na sigurno mesto. I to je to. Sad dozvoli da ti pričam o valnim dužinama kriptona, o Dopplerovom efektu koji je remetio točnost i zbog kojeg se kripton morao gadno rashlađivati….”, odjednom se zaustavi gledajući horizont. “Gle, opet sjeva!”, rece glumeći čuđenje.
“Da, lijepo će vrijeme”, odgovori dječak automatski.
Android u plavom ga zadovoljno pogleda. Dječaka je bilo strah. Kako je to čudno, sa kakvih sve mesta se rađa strah,. Nikne iz nekog skrivenog sjemena, a onda ga njeguješ, Dopplerovim effektorm ili sjevanjem, posve je svejedno. Ono što je važno to je da strah raste, poput mraza što se širi po prozoru.
“Ne volim ići u šumu”, kaže djete.
“Ma čemu brinuti”, odgovori njegov pratilac sliježući ramenima. “Stvari imaju svoj tok, dozrjevaju. Rodio si se u laboratoriju i sad ideš u šumu. Nitko ne može dovjeka ostati u laboratoriju.”
“Nije istina!”, uzvikne dječak. “Svi su ostali tamo osim mene!”
“Samo oni mlađi od tebe”, ispravi ga android.
“Beta je mlađi samo dan.”
“To je puno vremena, cijeli jedan dan, » uzdahne android prijetvorno. “ Svakog dana dozrijevaju za selidbu samo jedan dječak i jedna djevojčica. Što ćeš, takav je poredak stvari. ”

Šuma je sad već bila blizu i polako se pretvarala pred njihovim očima u pojedinačna stabla. Bila su srebrnasta i glatka, u visini su se dodirivale i međusobno preplitale široke krošnje pastelnih boja.

“Kakav divan dan!” uzvikne android šireći ruke prema nebu i pogledavajući dijete ispod oka. “Prije nego što uđeš u šumu mogao bi se malo samnom provaljati po travi.”
On se zaleti i napravi nekoliko visokih skokova bljeskajući u svom plavom odjelu na zelenoj travi.
Dječak se ne pomakne. Stajao je uz rubu staze što je vodila u šumu i nijemo ga gledao.
“Čemu praviti toliko problema oko jedne selidbe”; reče android dok su mu se oči opet sjajile poput tekućeg metala. Dođi, sjedni malo pored mene”, vabio je dječaka. “Nemaš pojima kako se dobro sjedi na ovoj travi blizu šume.”
“Ti se ne moras nigdje seliti”, reče dječak gledajući ga zamišljeno.
“Zato što sam stalno na putu”, odgovori veselo android. “Ne jedem, ne pijem i ne spavam. Pratim dječake na njihovom putu od laboratorije prema šumi. I ne ispitujem, dragi moj. Ne ispitujem.”
Android se podigne na jednu ruku, napravi jedan salto, a onda se dočeka na obadvje noge.
“Idemo dalje, kad se već nećeš igrati ”.

Upute se zajedno dalje po stazi. Šuma pred njima se blago zelenila, kristalna kupola plavog neba prosijavala je dnevno svjetlo u raznobojne čaške cvjeća livade.
“Baš si lijep”, kaže plavi android. “Savršen do posljednjeg atoma, ali nešto unutar atoma….”, je ipak dovoljno veliko da se napuni mrakom, završi rečenicu u sebi. Mislio je na prostor izmedju protona i zute vatre elektrona, na svjetlucave orbite utisnute u mračni medjuprostor.
“Gdje su ljudi, mislim pravi ljudi, ne ovakvi kao ja ili ti? Volio bih znati nešto više o ljudima”, pita dječak pogledavajući prema šumi.
“Znaš tu priču napamet”, mrko će android, “pitaš samo zato da gnjaviš. Ljudi su diljem galaksije. Da nema tebe danas bi izgubili svoju osnovnu mjeru i brzo više ne bi bilo ljudi. Njihovi atomi moraju titrati u skladu sa tvojima. O, ti si njihov Bog!! Da znaju za tebe, gradili bi ti crkve i hramove.”
“Što su to crkve i hramovi?”namršti se dječak.
“Gomile kamenja kojima se pridaje specijalno značenje. Oni drže do toga.”
Bile su to stvari koje android nije razumio i zato ih je nastojao otjerati u mrak, onaj mrak koji je počinjao unutar atoma.
“Čudno.”
“Uistinu.”
Zlatna svjetlost se prospe iznad horizonta.
“Opet…”, android značajno zastane.
“…sjeva”, ponovi automatski dječak.

Šuma sa svojim plavozelenim isprepletenim krošnjama je sad bila blizu, posve blizu. Bačen busen trave dodirnuo bi deblo. Prva sjenka velike krošnje padne na stazu. Dječak zastane kao ukopan. Osvrne se iza sebe, na livadu, pa pogleda zabrinuto naprijed u visoki labirint srebrnastih debala. U očima mu zasvjetle suze.

“Hajde, hajde mali”, android uzdahne. Izgledao je sasvim očajno, taj mali etalon. Taj mali savršenko.
“Evo, slušaj. To ti još nisam rekao. Šuma je na tvom raspolaganju. Ti si unutra gospodar. Ispunit će ti svaku želju. Ama baš sve. Pokušaj zamisliti tu divotu. A ja, ja sam samo običan bijedni android. O tome mogu samo sanjati.”
On ga uhvati za ruku, ali dječak je istrgne i dlanom obriše uplakano lice.
“Što bih ja mogao poželjeti?
“Nešto će ti već pasti napamet. Hajde, idi naprijed.”
Dječak napravi par nesigurnih koraka pa se okrene.
Android nestrpljivo mahne rukom.
Dječak napravi još par koraka. Bio je na samom rubu šume. Krošnje su sad nad njim tvorile veseli kišobran.
« Ja ne mogu dalje. Doveo sam te dovde kako treba i pristoji. Ako mi hoćes reći hvala, reci, ako neceš, otrpjet ću i to.” On pokaže prstom stablima. “Gledaj, posve fino mjesto. Bez vukova i baba roga, garant. Samo ti, stabla i tvoje želje. Ajde, dragi, odoh ja.”
Dječak ga je gledao.
“Rekoh, idem.”
“A ja?”
“Što mene pitaš? Ti si trenutno najpametniji dragović u okolici. Možeš si naručiti ručak, sigurno si gladan.”

On se okrene i odskakuće niz stazu.

Dječak ga je gledao sa ruba sume. Uskoro se iz polja začuje i pjesma. Plovila je kroz blagi zrak i rojeve leptira. Put je smanjivao androida i pretvarao ga u glavicu različka. Dječak se okrene i zakorači u šumu. Poslije par koraka pogleda opet prema polju. Nad obzorjem sjevne. On neodlučno krene dalje... Debla su bila široko razmaknuta i svjetlo se lako razlivalo niz srcoliko lišće prema tlu. Dječak se prisjećao priča o mračnim šumama nastanjenim misterioznim i opasnim stvorenjima. Ova šuma je bila drugačija. Tlo je bilo meko, svjetlo prijazno, gusti busenovi trave bili su razasuti tu i tamo kao baršunasti zeleni jastuci. Dječak si dopusti misao da ovo mjesto i nije tako loše. Ali zašto su ga morali ostaviti ovdje? Zar nije mogao biti etalon i negdje drugdje?

Stabla su išla naprijed i naprijed, činilo se da im nema kraja, ali kao nekom čarolijom na jednoj se strani uvijek vidjelo zlatno popodne što je ležalo nad poljem.

On sklizne na jedan od travnatih jastuka pitajući se što bi se dogodilo da izađe vani iz šume i vrati se putem kojim je došao? Gledao je čežnjivo prema polju osjećajući kako mu suze opet vlaže obraze. On se digne brišući obraze, napravi nekoliko nesigurnih korakaa zatim potrči prema livadi. Debla oko njega se razmaknuše, a zatim skupiš. Šuma kao da se okretala sama oko sebe. Hodao je i trčao, ali livda je uvijek ostajala podjedanko daleko i blizu. Na kraju padne iscrpljen na zemlju i nasoni glavu na jedan busen trave. Gledao je sirom otvorenih očiju u krošnje iznad sebe dok ga na kraju umor ne savlada i on zaspe.

U početku je to bio san bez snova, a onda ga glad povede prema viziji bogatog stola sa bijelim porculanskim zdjelama. Grabi hranu punim rukama i na kraju sve zaliva čašom slatkog jabučnog soka.

Sad sanja kako je sit i leži zadovoljno ispod drveta. Grane se naginju nad njim i on osjeća ugodnu svježinu lišća na obrazima. Grane međutim postaju svakog trena sve teže i teže i on odjednom skače na noge otresajući sa sebe san.

Zatrepće očima. Oko njega je mir. Nema nikakvog stola, niti prijetećih grana. Srebrnasta stabla se roje kao vojnici na straži, sve je onako kako je ostavio kad je zaspao. Samo što sad nije više gladan. I u ustima još uvijek ima okus soka od jabuka.
Ah, tako dakle, kaže dječak sam sebi.
Ah, tako!
Pa krene naprijed odlučujući ispitati malo bolje mjesto gdje je dospio. I potrči među drveće skakučući kao malo prije android na livadi. Poželi jabuku i jabuka se skotrlja pred njegove noge.

Jedan korak jedna želja,
Drugi korak drugi želja,

pjevušio je sam sebi. I koliko god bilo koraka, toliko je bilo želja. I svaki korak je imao ispred sebe drugi korak, i svaka želja je imala ispred sebe drugu želju. Letjele su s njim raznobojne lopte, jata ptica sa dugačkim repovima su ga pratila u stopu, zamorci su skakutali, zečevi trčali, zdjele sa mirisnim jelima su se stvarala iz ničega. I sve što je mogao zamisliti skakalo je i plesalo zajedno s njim.

Dječak odjednom zastane. Na jednoj strani, tamo gdje je bila livada, spustila se noć. Ovdje, u šumi, razlivala se uvijek jednaka zlatasta svjetlost.

On čučne na jedan busen misleći kako bi bilo dobro zapaliti vatru. Žuti plamenovi niknu iz tla i veselo zapucketaju. Zamisli sebe kao odmetnika iz priče samog i izgladnjelog kako si priprema večeru nad vatrom. Miris slanine širio bi se okolo….i trenutak zatim u ruci mu je već bio štapić, a mast je kapala u vatru. Samo što nije bio gladan. On baci štapić sa slaninom u vatru.
Bio je sam. Eto, to je bio problem. Bio je sam. Sam i opet sam. Sam na kvadrati i sam na kub.
Dječaci i djevojčice koji su se još jučer igrali s njim sad mirno spavaju u svojim krevetima. Na tren zažmuri želeći se vratiti u svoj krevet. Otvori oči. Ali jos uvijek je bio u šumi. Android ga je lagao. Nisu se ispunjavale baš sve želje.
Dječak osjeti kako mu se opet vlaže obrazi. Samo što se činilo da nekako više nema suza. Jecaji su hripali i zastajali u suhom grlu.
On skoči na vatru bijesno je gazeći nogama i potrči prema prijateljskom mraku koji je ležao nad livadom. Samo što ga nije mogo dostići.
“Bolje da me ubije grom”, zajeca.
Kroz šumu se prolomi svjetlost.
Mali etalon je bio mrtav.

------

Android je vodio dječaka kroz polje.
Puteljak je vijugao kroz mekanu travu, sjekao kroz ostre mirice ciklama, kukurjeka, jaglaca. Dječak ozbiljno broji korake po stazi.
“Na što misliš?” pita ga android ljubazno.
“Na lovca.”, odgovara dječak.
Android kima glavom Tako su slični ovi mali etaloni, isto misle, isto govore, isto koračaju. Savršeno isti, do posljednjeg atoma. A opet, opet… tako smrtni i lijepi, kao vilini konjici. I zato da bi ljudi postojalo onakvi kakvi jesu, nimalo, baš nimalo savršeni, svaki dan vodi novog malog etalona u šumu.
Misli na onaj mrak što leži ispod savršenog atoma i misli da možda i ispod tog mraka ima još nešto, beskrajno i nepojmljivo, i tko zna možda jednog dana jedan od ovih malih etalona uspje proći kroz nepoznato i uspje izaći iz šume. Tko zna, možda čak i danas?
“Ubio je vuka, zašio mu kamenje u stomak i bacio ga u zdenac.”
Android opet kima glavom . Mala varijacija.
“To je samo priča”, kaže.

Tik iznad horizonta sjeva. Plava grmljavina potresa nebo. Zatim trenutak duboke šutnje nad šumom i poljem.