sfermentacija

http://sfermentacija.blog.hr

Željezo

by Niccolo Ammaniti


Daaaaaaaaa, još, umrijet ću, daaaaaa, nemoj prestati, svršavam, AAAHHH.
Gasim video.
Gasim TV.
Meso. Prijapska spolovila. Erekcije. Znoj. Topovske ejakulacije.
Sav taj seks kruži mi glavom i smućuje me kao jato bučnih gavranova.
Ove kasete me iscrpljuju i uništavaju.
Sad je to samo uvodni ritual koji obavljam svakodnevno prije nego izdrkam.
Prvo gledam kasetu, a onda drkam.
Film služi samo kao predjelo.
Drkačine koje ispaljujem izgubile su strogost stvarnosti kako bi postale apstraktne i nadahnute složenim metafizičkim principima..
Dobro i zlo, život, razmnožavanje, dupliciranje DNK, smrt, Bog.
Danas međutim trebam nešto konkretnije.
Htio bi osjetiti drugo tijelo kako se komeša s mojim.
Htio bih svršiti u nešto drugo osim u svoju ruku.
Ne bih htio da mi sperma završi u zahodu.
Htio bih umrijeti unutar nečega što trese nogama.
Neodlučan hodam kućom.
Odlučan samo da zadovoljim mutne želje koje mi se kreću
lubanjom kao divlje zvijeri poludjele u kavezu.
Tuširam se.
Voda teče niz moje tijelo, curi u sjajnim prugama, a to, umjesto da me smiri, još me više uzbuđuje.
Stari frustrirani majmun i ništa drugo.
Tuširaju se skupa sa mnom, ženske koje me ljube, diraju, pokazuju mi svoje pregoleme atribute kao u najklasičnijem porniću. Žene s divovskim grudima, tamnim i užasno napuhnutim.
Žene s hipertrofijom prsne žlijezde. Lopte mesa. Polukugle nadute silikonom. Dosta. Oblačim se.
Uzimam svežanj novčanica. Gasim sva svjetla. Silazim na ulicu. Hladno je. Sjedam u svoju FIAT Cromu i kružim. Kružim kao lud kroz podvožnjake koji buše podzemlje Rima. Izlazim u umrtvljeni i bezvoljni promet duž Muro
Torto.
Stižem trubeći na Prati.
Ulica Coladi Bienzo.
Lungotevere.
Ponovno me obuzima želja za seksom. Hvala Bogu. Vraća mi se u mjeri u kojoj kap još nije prelila čašu, ta jebena želja za vođenjem ljubavi. Mogu postati opasan ako krene nagore.
Zatim ulazim u Olimpijsku i tu šibam auto preko150. Utrkujem se s metalik Golfom GTI, vječnim suparnikom. Derem ga, razvaljujem ga, uništavam ga ubrzanjem od 128 konja.
Skrećem desno i škripeći gumama stižem u Olimpijsko selo.
Devet je navečer i prodaja mesa već je započela.
Ulazim, u povorci, iza deset tisuća drugih automobila, na velik, parking sa stablima.
U autima, zbijeni, urlaju mladi junaci napaljuju se laktajući se i smijući se do suza. Stereo do daske. U drugima, naprotiv, osamljeni muškarci, prestrašeniji od mene spuštaju prozorčić.
Traži se, pita, pregovara.
Tu su i jebeni voajeri, nesposobni da kupe ono što im treba.
Znate samo gledati, gadovi.
Brazilci su po strani, goli, visoki, bezobrazni. Čudna prekrasna stvorenja. Smiju se, ljute, uopće se ne boje hladnoće.
Bunde.
Gačice sa šljokicama.
Visoke potpetice.
Transvestit, mekane plave kose, uvlaci glavu kroz prozor mog auta. Ogroman je. Ima goleme ruke koje mora da su u neka druga vremena radile nešto drugo.
Gleda me kao da je u meni pronasao sve što mu treba.
- Kakva lijepa večer - kaže on.
- Lijepa večer - kažem ja.
- Kako se zoveš, tamnokosi ljepotane?
- Mario.
- Ciao, Mario.
- A tko si ti?
- Margot.
- Hoćemo li se zabaviti? - kaže mi zatim
- Koliko?
- Za tebe, malo!
- Koliko?
- Sedamdeset ustima, ostatak sto.
-Ti si lopov, Margot! - smijem se.
- Ali ja ću te izluditi od užitka.
Ostajem tako, u povorci, neodlučan što učiniti.
Gledam. Odlazim.
Izbila je tučnjava medu transvestitima, udaraju se torbicama, pljuju, naguravaju i urlaju.
Bijesne kuje.
Jedna bezočno pokazuje dvije predivne kugle koje joj nadimaju prsni koš.
Svaki put ista priča.
Završe uvijek svađom.
Tu je i policijski odred.
Snopovi plavog svjetla u mraku.
Policajci ih nastoje razdvojiti, a istodobno se smiju, puštaju ih da se iskale, isplaču.
Nastavljam.
Prelazim veliku glavnu ulicu začepljenu prometom i ulazim u labirint uličica gdje se nalaze crnačke drolje. Ne vidim ni jednu koja bi mi se svidjela
Gade mi se.
Ružne su, loše odjevene u svojim ofucanim dronjcima.
Brazilci barem znaju biti izazovni, neumjereni.
Ne bih želio na kraju drmati kosti ni s transvestitom, niti s crnkinjom.
Sto hoću?
Htio bih jednu mladu bijelu djevojku. Nevještu, ali iskusnu. Visoku i nisku. Izazovnu i sramežljivu.
Udaljavam se.
Probijam se dalje.
Puštam auto da ode na široke ceste predgrađa.
120, 140, 160.
Ne želim se vratiti kući ovakav, nezadovoljen.
Idem još malo naprijed.
Radio ispaljuje zadnji hit Donatelle Rettore, Posebno
noću.
Mislim da ću se otići iskaliti na cesti Rim L'Aquilla.
Tamo ću moći dovesti auto do visokih brzina. Onda ću
se zaustaviti u fast-foodu i tamo ću pojesti sendvič.
Ulazeći na obilaznicu spazim drolju na suprotnom rubu
ceste.
Što li jedna ovakva pička radi na dvanaestom kilometru
Casiline?
Polukružno okretanje.
Škripa guma na asfaltu.
Dovezem se do nje.
Odmah me zaludila.
Bit će da ima dvadesetak godina. Kosa joj je kratka, crna.
Visoka je i mršava. Ima krasne sisice ispod rastezljive
majice purpurne boje. Nazirem vrške bradavica.
Usne su joj pune, namazane tamnoljubičastim ružem.
Malen nos. Nosi crnu minicu i tamnocrvene čarape.
Ima čizme od crne kože.
Spuštam prozor.
Pogledava uokolo, kao da nešto provjerava, zatim mi se približava bezvoljnim koracima. Ruke su joj u džepu traper jakne. Žvače žvakaću.
- Nevjerojatna si. Koliko tražiš? - kažem stišavajući glazbu.
- Ne znam - neodlučna je. - Malo.
Pomalo razvlači riječi.
- Koliko malo?
- Koliko ti misliš da bi moglo koštati jebanje sa mnom?
Naslonila se na prozor. Djeluje nervozno, ali istodobno i
umorno.
- Pa, ne znam.
Zatekla me. Za mene vrijedi sva tri cenera.
- Sto pedeset je tvoja cifra.
Malo razmišlja. Podiže oči prema nebu, mršti čelo računajući u glavi i zatim kaže:
-Pristajem.Da uđem?
-Naravno.Uđi, uđi.
Sjeda.
Palim auto i polazim.
- Lijepa kola!
- Hvala. Kamo idemo?
- Nastavi ravno.
Idemo tako naprijed još neko vrijeme. Promet nije gust
Grad se razrjeđuje, gubi. Ostavlja prostor jadnim zapuštenim
poljima, velikim halama tvornica zahodskih školjki, pločica i
aluminijskih otvora.
- Mogu li promijeniti glazbu? - pita me.
Slušamo zadnju pjesmu Laure Pausini, onu sa San Rema.
Iz džepa jakne vadi kazetu.
Ubacuje je ju u autoradio.
Hard rock. Heavy metal.
- Što je to?
- Sepultura!
- Prekrasno sirovi, doista.
Stavljam joj ruku među bedra, izgleda da to ne opaža.
Ne širi ih.
Vidim sa strane lijepe, nasute poljane gdje bismo mogli
parkirati.
- Hoćemo li stati?-pitam nakon nekog vremena, umoran
od vožnje.
- Gledaj, nakon tristo metara ima jedna cesta koja skreće
desno. Vozi tom cestom.
- Kamo me vodiš?
- K sebi doma.
- Kod tebe doma?
Jebo te, koji sam posao sklopio. Mislio sam da ćemo to napraviti u auto, međutim potegnut ću je pod krovom, na krevetu.
Silno.
Skrećem desno.
Nastavljam cesturinom punom rupa i blatnih lokvi.
Prljam auto i strahujem za amortizere.
Prolazimo pored nekoliko kućeraka i napuštenog nogometnog igrališta.
- Skoro smo stigli - kaže mi gledajući naprijed, i dalje sa žvakaćom medu zubima.
Prelazimo još petsto, šesto metara preko golog polja 1 parkiramo pred starom trošnom kućom.
Dva kata.
Krov od cigle.
Pukotine.
Vidi se žbuka.
Slabo svjetlo na gornjem katu.
- Evo nas, konačno - kaže mi i uzima natrag kasetu. Uključujem alarm.
Uzimam radio. Izlazimo.
- Neće mi ukrasti auto? - pitam gledajući uokolo.
- Budi miran.
Slijedim je.
Ima zaista prekrasnu guzu.
Vadi ključeve, otvara bravu koja zatvara željezna vrata.
Ulazimo.
Pali neonsko svjetlo, suho i mrtvo. Salon. Televizor.
Kauči i fotelje, još uvijek u celofanu. Okrugli stol. Na sredini čipkani milje i na njemu lonac sa suhim cvijećem.
Zidovi su okrečeni. Uljane slike s tužnim klaunovima.
- Skini se! - kažem.
- Malo je hladno!
- Idem gore upaliti grijanje.
- Hoćemo li to napraviti ovdje?
- Da, na kauču.
- Okay.
Penje se uza stepenice koje vode na kat.
Ne vidim radijatore.
Ništa.
Uzbuđen sam usprkos hladnoći.
Kurac me boli.
Skidam jaknu.
Skidam cipele.
Ostajem u gaćama i košulji.
Ne vraća se.
Zatim, konačno, evo je.
Nastavlja žvakati žvakaću.
Skida jaknu.
Svlači minicu.
Gaćice.
Čarape.
Povlačim je na kauč.
Pada na mene.
Stišćem je.
Podižem joj ruke.
Podižem joj majicu.
Spuštam joj gaće.
Napaljuje me.
- Sviđa ti se, a? Želiš ga? - kažem u sebi, ne zato sto bi mi ona ostavljala takav dojam, već više zato što me uzbuđuje govoriti takve stvari.
Skidam si gaće i uzimam golemi kurac u ruku
Ona propada u plastiku kauča, a ja sam nad njom
Gleda me zablenuto.
Mazim joj pičku.
Turam joj par prstiju unutra. Aiaaaaaaaaaaa - vrištim.
Strasna i prodorna bol u uhu.
Vatra.
Ponovno otvaram oči.
Netko me uhvatio za uho i zavrće ga kao mokru krpu
- Što to radiš? - grub glas iza mojih leda.
Odvlači me golog s kauča i tresnem na pod
Hladnoća pločica.
Pokušavam ustati.
Udarac nogom podiže mi usnu.
Osjećam kako mi rub dona odvaljuje komade desni.
Tip koji me cipelari je glomazan. Sijeda kosa. Svinjski nos. Volovske oči. Zvjerski osmijeh iz kojeg izbija razbijeno nadgrobno kamenje nalik na zube. Nosi fukarsku tregeraču. Izobličene i poderane sive flanel hlače. Isprljane krećem.
U ruci drži dugi nazubljeni nož za kruh.
Odakle je on ispao? Što hoće od mene?
- Što to radiš? - pita me.
- Tko, ja? - odgovaram, pokušavajući se pridignuti.
Udarcem nogom vraća me na pod.
-Ti!
- Ja?!
- Da, ti!
- Plaćam. Plaćam.
- Daj tatice, pusti ga, nemoj ga ozlijediti - kaže djevojka
dok si navlaci gaće.
Gleda me iz daljine kao gospa milosrdnica.
Strah me je.
Užasno me strah, a ne mogu ne gledati onu jebenu nožinu koju drži u ruci.
Sad će me rasporiti kao krmka. Tata i kći zajedno. Zamotat će okrvavljene ostatke moje anatomije u ovu jebenu prozirnu plastiku koja prekriva njihove fotelje. Postavili su je da ne prljaju.
Tako uvijek čine.
Znam to.
Strašno mi je zlo.
- Što si htio od moje kćeri, govnaru? -Ništa, kunem se.
- Kako ništa? Zašto si bio iznad nje kao životinja? Ne znam koji kurac da mu odgovorim. Počinjem plakati.
Osjećam u ustima neugodan okus krvi i suza.
- Što si htio učiniti?
Zašto mi nastavlja postavljati to pitanje?
Jasno je svima sto sam htio napraviti. U kurac.
- Ehhh, sranje, onda, hoćeš odgovoriti?
Šutira me nogom u prsni kos. Vrištim.
Djevojka sjedi i nastavlja mirno žvakati svoju usranu žvakaću.
- Onda?
- Htio sam... htio sam voditi ljubav. Platio bih sve, sve. Kunem se.
- Dobro. Upravo to sam želio čuti od tebe. Sad ustani. Podiže me.
Posjedne me na kauč pored svoje kćeri, koja je u međuvremenu izvukla iz jedne ladice walkman i pružila se sa slušalicama na glavi. Trese koljenima u ritmu glazbe.
- Pokaži mi.
Otac mi se približava, podiže mi usnu i nježno gleda unutra.
- Ne brini se. Zaliječit ce se.
- Što hoćeš od mene? Lovu? Auto? - cmizdrim.
- Neee, ništa od svega toga. Ne zanima me tvoj imetak. Hoću da nastaviš raditi ono sto si radio s Priscillom. Hoću da se pariš. Hoću da se seksaš. Ali ne s Priscillom, već s njezinom sestrom Pierom. Vidjet ćeš, svidjet će ti se - kaže mi pomirljivo. Skoro ljubazno.
- Kakva je Piera? - pitam očajan.
- Nije loša i jako je željna, jadnica. Došlo je njezino vrijeme za razmnožavanje. Dođi.
Ponovno me hvata za užareno i natečeno uho i vuče me.
- Kamo me vodiš? Kamo me vodiš?!
Vuče me na kraj salona, iza stola blagovaonice, iza bara, pred neka vrata. Otvara ih. Iza vrata mrak. Crni svijet bez svijetla.
- Daj uđi, Piera te čeka.
Bacam se na zemlju. Puzim na sve četiri. Priljubljujem se uz bar moleći za milost. Malo ljudske milosti. Opet me cipelari.
- Ne budi neljubazan pastuh!- kaže smijući se kroz trule
zube.
Grabi me za kosu.
Podiže me sa zemlje.
Vitla me u zraku i gura do vrata.
Upirem nogama, ali on je jači.
Opirem se, ali ne pomaže.
Baca me.
- Neeee. Neeee. Neee. Neee. Neee. Neeeee. -urlam, leteći
u mraku.
Vrata se zatvaraju.
Iiiieeeeeeeeee. Klang.
Rušim se dolje, još niže.
Težak i nespretan pad niz betonske stube.
Lupam glavom.
Crvene iskre i gljive od ljubičaste svjetlosti pale mi se u
dnu zjenica.
Lupam leđima.
Ostajem neko vrijeme tako, ispružen na podu, osjećajući samo kako mi tijelo vrišti od bola.
Pokušavam se pokrenuti, ali ne uspijevam.
Pridižem se.
Penjem se uz jednu, dvije, tri stepenice, prema vratima,
kao zgaženi pauk.
Vrata su zaključana izvana.
Počinjem lupati šakama po vratima.
- Otvorite. Otvorite. Pustite me van. Govnari.
Ne otvaraju.
Ne otvaraju.
Ne otvaraju.
Hladno mi je.
Imam na sebi samo košulju.
Opet lupam šakama.
Zrak je vlažan.
Osjeća se čudan smrad, kao od nečeg trulog ili užeglog.
Neki odvratan smrad smrti.
- Molim vas, otvorite. Tako vam Boga, otvorite. Uzmite moj auto, ali otvorite. Smilujte se, molim vas, molim vas, molim vas... - nastavljam ponavljati sve tiše i tiše.
Ostajem tako jako dugo.
Zatim odlučujem sići.
To je neki slabo osvijetljeni podrum.
Na podu je samo zemlja.
Na samom dnu, ispod niskog svoda, vidim krevet i televizor. Noćni ormarić. Slabo svjetlo. Televizor je upaljen. Netko je ispružen na krevetu i gleda ga.
Gleda Domenica In 1. Čuje se glas Mare Venier 2.
- Oprostite... Oprostite... - kažem nastojeći privuci po-zornost.
Pokrivam si ćunu kako znam i umijem.
- Tko je? Priđite. - ženski glas.
- Zovem se Mario. Ne bih vam želio smetati. Gledate Domenica In...
- Priđite.
- Došao bih, ali sam bez hlača...
- Nemojte se sramiti. Osjećajte se kao u svojoj kući. Prilazim pipajući rukama. Prelijepa djevojka.
Prćast nos. Visoke jagodice. Oči kao dva planinska jezera. Plava kosa, skupljena na vrh glave. Velike mekane usne. Fantastična je.
- Drago mi je, Mario Recchi...
Pružam joj ruku. Ona ostaje nepomična pod pokrivačem koji je prekriva do vrata.
- Drago mi je, Piera Nardi... Došli ste radi onoga?
- Radi čega?
- Da mi napravite dijete. Moj otac mi je rekao da ce potražiti nekoga... Jeste li to vi?
- Sigurno. Sigurno. Ja sam. Vas otac me to zamolio... Kažem sve to nastojeći ispasti važan.
- Vidite, ja imam jedan problem... Jeste li sigurni? Ne bih
željela da se poslije kajete. K tome, ja to nikad nisam radila...
- Nema problema.Stvarno. Jednostavno je, samo se prepustite...
Približavam se i ljubim je, dok ona zatvara oči.
Kako je draga!
Podižem pokrivać s nje.
Zaboga!
Ostajem zaslijepljen metalnim bljeskovima. Umjesto ruku i nogu ima metalne proteze. Veliki zupčanici od kromvanadija. Dugačke šipke ugljikovih vlakana.
Mikročip.
Terminator. Cyborg.
- Ali ovo je sve njemačka tehnologija. Ovi, - kažem, pokazujući joj amortizere koje ima umjesto nožnih listova - ovi su s Porschea, ugradio sam ih na svoju Cromu. Izvrsni su.
Ali kako?
- Kad sam imala deset godina voljela sam prelaziti iz jednog auta u drugi za vrijeme vožnje. Jednom, dok sam to pokušavala, dva auta su skrenula, jedan desno a drugi lijevo, ulazeći u dvije paralelne ulice. Ja sam ostala između i... Sad nikada ne izlazim odavde. Srame me se. Hrdam li?
- Nee. Salu na stranu... prijeđimo na posao - kažem ja. Penjem se na nju. Piera me stišće u metalni zagrljaj.
Počinjem je uzimati. Ona je slasna djevica. Dok to činimo čujem buku zupčanika, šum servo volana, zujanje kugličnih ležajeva. Činimo to u svim pozama. Kao kolica. Kao dizalica. Kao rovokopač. Kao zubarska
stolica.
Ispruženi jedno uz drugo gledamo Domenica ln.
- Je li ti se svidjelo? - pitam je zadovoljan.
- Jako, ozbiljno... U jednom trenutku osjetila sam nešto
čudno...
- To je normalno. Tu je ono glavno. Vadim cigarete iz džepa košulje.
- Hoćeš jednu MS?3
- Naravno. Ali nikad nisam pušila.
Objašnjavam joj kako se uvlači dim i kako se izbacuje kroz nos. Brzo uči.
Lijepo je vidjeti je kako stišće cigaretu svojim čeličnim pandžama.
- Oprosti, zadovolji mi znatiželju. Kako to da si tako jako željela dijete?
- Uvijek sam sama. Moj otac i sestra dolaze rijetko. Gle-dam TV. Odlučila sam da želim dijete, malo stvorenje koje bih podizala i voljela. Znaš kako je...
- Slušaj, Piera, imam jedan prijedlog, otiđi sa mnom odavde. Možemo biti sretni... Jako mi se sviđaš, odgovaram li ti?
- Jako.
Ljubimo se.
- Onda idemo... - kažem joj.
- Naravno.
Piera ustaje, ukočena kao lutka. Pokrivam je svojom košuljom. Ja se obavijam plahtom.
Ide naprijed sigurna i penje se uza stube.
-Naprijed! Probij ta vrata, Piera...
Piera se priljubljuje uz vrata sa svojim protezama i s lakoćom ih razvaljuje. Ja sam iza nje.
U salonu otac i kći sjede za stolom.
Jedu špagete s umakom.
- Oprostite, gospodine... Ja sam lud za vašom kćeri Pierom. Želio bih je oženiti...
Govnar ustaje i nasrće na mene da me zadavi, govoreći:
- Kako se, u kurac, usuđuješ... Tek si je upoznao. Ubit ću te! Ne mogu govoriti, disati, ne mogu ništa. Srećom, Piera pruža svoju mehaničku ruku i trga ga s mene. Baca ga na kauč.
- Oprosti tata. Ali ja i Mario se volimo...
Sestra se nije niti pomaknula. Nastavlja jesti špagete kao se ništa ne događa. Izlazimo držeći se za ruke. No, tek sto smo izašli, Piera počinje zvoniti.
- To je tata napravio. Ugradio mi je alarm! - kaže plačući
- Ne brini se! To je Cobra alarm. Bezvezan je! – kažem joj.
Zatim uzimam daljinski i ušutkavam ga.
- Idemo. Svijet nas čeka - kažem na kraju, stišćući joj čeličnu ruku.


Preveo s talijanskog: Nino Raspudić

-----------------------------------------------------------------------------------
1 Talijanska televizijska emisija.
2 Popularna TV voditeljica
3 Jeftine talijanske cigarete o čijoj kvaliteti najbolje govori klasična šala kako je njihov naziv, MS (kratica za Monopolio di Stato, Državni monopoli zapravo skraćenica od morte sicura ("sigurna smrt")



“ Niccolň Ammaniti rođen je u Rimu 1966. godine. Studirao je na Liceo Classico, a zatim je na univerzitetu upisao biologiju. Odustao par ispita prije diplome. Da zaradi koju liru, uzgajao je ribice, a zatim ih prodavao dućanima za kućne ljubimce. U svojoj sobi drži 12 akvarija s ukupno 2000 litara vode.

utorak , 21.10.2008. u 12:20

• Sfermentirano x 3 • Print • #

<	listopad, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Travanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (6)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (11)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?