sfermentacija

http://sfermentacija.blog.hr

Ptica Zhi You Sheng

by Damir Janković



Pesc (Pečuh) 1994. Mađarska. U hladno listopadsko jutro, proslavljeni prodavač kineskih košulja "na malo", Ukrajinac Aleksej Maroz i ja, dakle, pođosmo 'puž – vlakom' za Peštansko predgrađe Kelenfold.

Bješe ovo posve neuobičajeni poslovni izlet, jer smo tjedno uobičavali putovati autom samo na dva mjesta; na Novak platz u Lehel ulici prepunoj napušenih potomaka naroda Han, ili na duguljasti kolodvorski vašar uz Kobanya ulicu, gdje bi nas zaštitarski glavobrijanci na ulazu znali najstrože pregledavati i gdje bi me svaki hrabriji romski dječačić pokušavao orobiti, i to sa leđa, dok sam kupovao audio kasete sa arhaičnom čergarskom glazbom gitara, mandolina i szajbogos-čupova.(Onu promuklu porodicu Horvat iz Nagyecsedi Fekete Szemek-a1 čija se glazba super složi uz tri godine staru butelju crnog Villany Zweigelta). No ovaj put pođosmo u Kelenfold potražiti malo skriveniju veleprodaju nekvalitetnog kineskog vešeraja. Naš je, naime, zajednički vašarski prijatelj Ho imao tamo brata i oca što su radili u skladištu veleprodaje. Dobro. Vlak se vukao kao ranjena gusjenica. Krajolici. Ravnice. Pojavila se čak i koja zrakica sunca.

- Mađari nisu u pravu - bunio se Alex Maroz (a ja sam klimao glavom kao posrnuli Punch2) – samo zajebavaju! Marozi ne potječu od Marozova; taj je izdao roditelje Staljinu, pa su ih skratili za glavu, a moji su direktni potomci Marozenka, slavnog kozačkog vojskovođe. A komunisti su izbacili ono "enko". To ti je velika razlika, Šekspir, velika!

Ukrajinci me prozvaše imenom slavnog književnika zbog plave šilterice na čijoj se prednjici žutjela reklama ribolovne firme - Shakespeare. Evo je, nasađene na okruglu glavu, mašem njome po bifeu vlaka, pa se nasmijem, onako odbojno i oholo kao to čine naše Hrvatice kada ih pokušaš osvojiti i kažem samo; „Znam!“ (a ne znam). Vlak se sporo taljigao ravnicom. Dvije breskvine palinke učiniše svoje. Zaspali smo. Usnih palčića plavetnoga perja.

Dan prije, moj uvijek nasmiješeni kineski frend Ho - koji inače izvrsno pravi, kako on sam kaže: najukusniji saft od pilećih nogica u cijelom Šangaju - na čudnom me galimatijasu engleskog i mađarskog zamolio da mu pozdravim brata i oca… i uručim dva pisma. Jedno duže, i drugo dvorečenično - hijeroglife.

Pristao sam. Kad je Ho u pitanju, uvijek pristanem. Tom čovjeku, ni sam ne znam zašto, jednostavno ne znam reći – ne!; makar me sve, kao i mnogo puta do sada kada je on u pitanju, neki skriveni dio mene upozoravao da ću, kad-tad, gorko zažaliti.

Vlak je konačno stigao. Naše su se švercerske torbe, čak i posve prazne činile strašno teškim dok smo se Etele ulicom probijali kroz gužvu tražeći Ildiko plac. Kako će biti s punim tovarom, nismo se usudili smjeli niti pomisliti. Konačno pronađosmo tekstilni Eldorado. Veleprodaja zaista bijaše ogromna; mogli smo na licu mjesta naručiti i odmah dobiti, recimo, dvije tone košulja i pola tone ženskih gaćica, uz dvjestotinjak kila tangi. Motalo se tu desetak žutih, a ja sam se raspitivao za Hoovog brata i oca Wua. Brat mu nije tu, rekla je prešminkana kineskinja kojoj nisam mogao odrediti godine, ali ide ona po starog. I dok sam na dlanu isprobavao kineske kuglice i čekao da napokon uručim one papire, Aleksej je opsjednuto kopao po divovskoj korpi sa zimskim jaknama. Napokon je izbirao pernatu bordo, pa se u njoj producirao pred zrcalom.

Kada nam je Hoov otac prišao, torbe smo odavno napunili. Sijedi starac. Ta mršava mongolska brada dobrano je kvarila dobni prosjek mlađih prodavača. Pružio sam mu pisma, a on se uljudno zahvalio. Ispalo je da prilično barata hungaro-engleskim miksom. Pričali smo.

Vješto ubacih Chuang Tzea i san o leptiru. To uvijek pali. Stari se raspričao. Cijela je porodica iz neke provincije, ali žive u Šangaju. Upitah ga za godine: - Šezdeset? Paa, čovječe, što radite tu?

- Moj boravak ovdje nije slučajan. Sin upravo sada zove Šangaj. Mora pitati ženu da li su oni već primili novac. Moja je unuka Li Wei bolesna, a lijekovi su skupi. Zar mislite da mi u Kini ne moramo potplaćivati činovnike i liječnike. I to kako samo! Osobno... savršeno mi je svejedno na kojem se dijelu Planeta upravo nalazim.

Nisam mislio da bi me moje potonje pitanje moglo baciti u nezgodan položaj. Neugodnu i srećom vrlo kratku tišinu, prekinuo je on sam pruživši mi fasciklu. Rekao je da je učinio sve preslike lažnih računa za Hoovog knjigovođu. Zatim je, izvadivši iz džepa ceduljicu s onim hijeroglifskim pismom koje sa mu nosio, dodao:

- Ho vas zacijelo voli, inače sumnjam da bi ovo napisao! Pričekajte moment!

Stari se izgubio. Aleksej je filao čak četiri torbe. Kako sve to pohlepni Ukrajinac misli ponijeti, ne znam. U stvari… da, znam; uz svoje, teglit ću i njegovu torbu.
Wu se vratio.
- Evo… tu je! - rekao je držeći pri tome pokrivenu mandarinsku krletku, ne veću od kape crvenkapice - Poklon za vas! Ptica Zi.. po želji moga sina!
- Poklon za mene!? - iznenadih se
- Da, moj je sin napisao na ceduljicu kako vam želi pokloniti tu pticu…pjevača u svitanje!

Vjerojatno sam tada učinio onu bedasto osmjehujuću facu djeteta koje prima poklone na rođendanu. Istina, u stanu u Pečuhu nisam držao nikakvog ljubimca. Imali smo Tibora Ojandeka (mačak), ali ga je sestra preselila u Osijek. Ostali smo samo škripavi kazetofon i ja. A sada ptica.

- Zi You Sheng je posebna ptičica - reče Wu – Rijetka vrsta. Gaje je mudraci u samotnim manastirima šumovitih planina Qin Ling. Vidite, danju spava, ne pjeva gotovo nikada… hm, ponekad samo… vrlo rano…s prvom zrakom sunca… zapjeva kratko i gotovo nečujno, ali je njen pjev ljepši od pjeva tisuću mandarinskih slavuja. Redovnici to zovu Pjevom Tišine. I nije zahtjevna. Ali, ne skidati veo, molim vas. Učinite to tek u sobi. Na toplom. I neka soba ne bude odveć svijetla.

Rekao sam mu kako sam nemalo i ugodno zatečen poklonom i da mi sve ovo liči na remake početka filma o Gremlinima. Ptica koja samo pjeva u zoru, i to ponekad. Bajkovito, nije li?

Zahvalih;- Xie- i primih je u ruke. Mala mandarinska krletka kupolastog oblika s kukom na vrhu bješe laka kao perce. Sva od tankog glačanog, pa lijepljenog bambusa, dražesna je stvarčica bila pokrivena posebnim, za nju krojenim crvenim baršunom čiji su rub krasile zlaćaste resice.

Sad smo već zaista morali krenuti na vlak. Aleksej me nervozno požurivao. Provirio sam i vidjeh ju u tom mraku na tren. Šćućurila se na komadu drveta. Zahvalio sam na nesvakidašnjem poklonu, a stari mi je ugurao nekakav papirić u džep.

- Neka Vam ovo netko prevede. Lakše ćete razumjeti. Čuvajte pticu i neka duh bude s vama!
Oooo, trebalo nam je još toliko bicepsa i tricepsa za torbe, a i dobre volje za povratak. Pripazih na fasciklu i krletku i nekako smo se uspjeli utrpati u vlak, a sve to vrijeme Ukrajinac je bio izvanredno dosadan glede ptice. Daj da vidim, što je to!? Ruke sebi, Kijevska mafijo!!! Čuo si što je Stari rekao? Ne i ne. Fino, dođeš sutra s večeri do mene, s pivom i onom audio kasetom najnovijeg Rozembauma3, pa ćemo imati svečano otvaranje. I tako smo se dokotrljali do Pečuha. Krletku ostavih u mraku spavaće sobe. Imao sam tada trosobni stan na Kert-varoši; Kamilla ulica (bez previše prometa). Vašar bijaše na dohvat ruke, a stan bolji od onog jednosobnog na Trgu Slobode gdje se sve treslo od prometa. Bingo! Ptica će imati potpuni mir. Sipao sam vodu u čep odavno popijenog Napoleona i izmrvio nešto kruha. Zatvorski objed za ptičicu. S mukom sam otvorio vratašca, ne skidajući pri tome zastor. Sigurno se probudila, ali riješih je sada ne dirati.

Sutradan sam radio na Vašaru.
Vijesti su bile loše. Ispalo je da je Ho zbrisao u Rumunjsku. Tako mi je njegov prvi susjed i prijatelj Naočarko Zhung rekao. I još je rekao da njemu predam preslike za knjigovodstvo, a Ho me pozdravlja i nada se da sam dobio krletku kao oproštajni poklon. Čudno. Pticu ne spominje. Pomislio sam da je sve to ipak neka mučkica svojstvena Kinezima. I bila je, poslije se ispostavilo; nešto oko poreza.

Ali Naočarko Zhung je rekao: - Ho se misli vratiti... Ali ne kao Ho! Ljudi poput njega uvijek se vraćaju. S novim ispravama, imenima, svakako. Eto, to su ti Kinezi… čas ih vidiš, čas ne!
Aleksej je naravno, zaboravio na pticu. Nije dolazio. Pio je negdje sa Olegom i Serjožom. Sto posto. A ja sam se spremao za svečani čin. Došlo je i to vrijeme. Konačno, ptica Zi je već dva dana samo moja. Ušao sam u sobu i polako povukao crveni baršun... Jaj!!! Nigdje prave ptice. Ono što jučer vidjeh još u Pešti bješe samo smeđa ptičica-igračkica od pliša. A to što sam sanjao kako je ona mali palčić, magijski plav kao prsno perje jezerskog vodomara? Kinezi…
Kakvi cirkusanti!

Razočaran, zamolih sutradan Zhunga da mi prevede hijeroglife staroga Wua. Naočarko je, ne trepnuvši, naglas pročitao:
- Ptica Zi nikada ne leti sama. Čeka Tvoju pticu da bi opet bile skupa. Prije toga će umilno pjevati pozivajući. U potpisu: Legenda o Zi You Sheng

O, kako sam bio glup. Stari me Wu nije prevario. Ipak, ne bijaše sve tek puka šala. Prava Ptica Zi bila je tamo sve vrijeme, samo ja to nisam znao vidjeti. Njoj je bilo savršeno svejedno da li je u krletci ili izvan nje. Sloboda je sada i ovdje, nevidljiva, kao i ptica Zi. Na čudesan, neobjašnjiv način može u isto vrijeme biti i u kavezu i izvan, i to ne samo na dva mjesta, nego i posvuda oko nas.

Nego, što li ću ja sa Slobodom? Mogu li se nositi s njom? No to nije bila starčeva briga. Recitirao sam mu Chuang Tzea, pa je računao da ću razumjeti. Dvije krletke i dvije ptice u sobi, no samo moja ptica bijaše uistinu zatvorena… Izgubljena između redaka pričice o ptici Zi, zbunjena labirintom zrcalnih alegorija. Nije li joj starčev poklon trebao dati smjer? Nijemi, kameni znak pored puta. Pjev tišine ptice Zi povest će je dahom Zmaja kad za to dođe vrijeme.

I evo, prošlo je dvanaestak godina. Izbjeglički Salamander sudbine ugrizao se za rep. Poslije kiše uvijek dolazi sunce, kaže poslovica, iako znam; kiša će biti još mnogo.
Vratio sam se u doma u Hrvatsku.

A Aleksej?
Čujem kako je uspio. Čak je otvorio podružnicu svoje mađarske tvrtke u Sesvetskom Kraljevcu.

Ja?
Imitiram Li Tai Poa.4 Čamac i ribolov više no ikad. A na starom, očuvanom bakinom ormaru koji tako opojno miriše na početak prošlog stoljeća, a kojeg sam preselio u moju sobu, još uvijek stoji krletka od bambusa. Ne pomjeram ju. I kada prve zrake čistog jutarnjeg sunca obasjaju sobu, meni se uvijek učini da čujem nekakav zvuk. To ptica Zi You Sheng poziva moju pticu, Onu zaista zarobljenu u krletci, poziva ju na čaroban let, poziva pjevom tišine, kako je rekao stari Wu "ljepšim od pjeva tisuću mandarinskih slavuja".



___________________________________

1 Punch... i Judy. Slavne lutke srednjovjekovnih pučkih igrokaza u Engleskoj.
2 Nagyecsedi Fekete Szemek, jedan od poznatijih Romskih sastava. Izvode arhaičnu (čergarsku ) romsku glazbu.
3 Rozembaum, Aleksander. Pored Visockog, Okudžave, Aleksandar je Rozembaum kult; ne samo veliki ruski perfomer već i planetarno poznat izvođač. Sluša se podjednako u Japanu, Kini i USA. Židov je. Zahvaljujući pjesmama koje su postale prave male himne, u Izraelu je postao legendom za života.
4 Li Tai Po, legenda kaže da je pijan od vina umro u čamcu.



“ Damir Janković, piše poeziju i prozu, sklada, privatno podučava i svira klasičnu i flamenco gitaru (http://www.guitar-rumba.com). Ima malu firmicu, servis za knjigovodstvo, izrađuje WEB stranice.

petak , 10.10.2008. u 20:00

• Sfermentirano x 1 • Print • #

<	listopad, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Travanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (6)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (11)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?